Tokom prvih šest mjeseci u Njemačkoj lijegala sam s odlukom da se narednog dana vraćam, jer nisam pripadala ovom svijetu, a onda sam se budila s inatom i gorčinom prema svojoj zemlji, jer je dozvolila da gubi i svjesno tjera najveće bogatstvo koje ima, a to je omladina, koja, koliko vidim, u još većem i masovnijem broju napušta BiH. Moji sestra i brat su mi beskrajno nedostajali, jer, svakakve nedaće smo preživjeli, ali se nikad nismo razdvajali
Piše: Amela Keserović
U Srebrenicu treba otići svaki Bosanac i Hercegovac, o Srebrenici se treba govoriti i mimo 11. jula! Ne tako davno, prije pet godina, kao predstavnica žrtava genocida Advija Ibrahimović se obratila na komemorativnoj sjednici u Potočarima povodom 20 godina od genocida u Srebrenici. Među uglednim zvanicama bila je i jedna plemkinja, britanska princeza Anna, kćerka engleske kraljice Elizabethe. Kada je čula Adviju kako se prisjeća i kakve poruke šalje u vezi sa stradanjem nedužnih ljudi, princeza je počela plakati. Suze je pustio i Bill Clinton, slušajući Advijino obraćanje povodom otvaranja Memorijalnog centra, samo sada već davne 2003. godine.
Advijini i putevi nekadašnjeg američkog predsjednika ponovo su se ukrstili, ovoga puta u New Yorku na događaju koji je utemeljila porodica Clinton (Globalna inicijativa Clinton), gdje je zajedno s Clintonom uručila godišnju nagradu spomenute incijative, te najavila i predstavila priču Nadije Murad, mlade žene koja je preživjela silovanja ISIL-ovaca. Priču mlade Nadije, koja je prošle godine dobila i Nobelovu nagradu, Advija je razumjela. Jer, dolazila je iz zemlje u kojoj su mnoge bh. žene preživjele silovanje, zlostavljanje, u Srebrenici su ubijeni i Advijini otac i majka.
Kultura sjećanja
Kao učesnica brojnih međunarodnih konferencija i foruma, Advija je godine posvetila jednoj misiji, da se istina o stradanju čuje u cijelom svijetu.
Ona je čestiti, lijepi i snažni dio Srebrenice.
– Jako je važno govoriti istinu o genocidu u Srebrenici, jer ono što preživjeli srebreničkog genocida govore mora da bude glasnije od šutnje. U našoj državi svakodnevno se susrećemo s negatorima, a u mojim očima svi oni koji negiraju spremni su počiniti isto. Posebno je važno da mladi ljudi govore, jer samo tako možemo osigurati bolju budućnost. Da učimo na greškama, jer rat u BiH nikom nije dobro donio. Ne želim da me neko pogrešno shvati, uvijek govorim lična iskustva, ne omalovažavajući i ne osporavajući činjenice stradanja i drugih naroda, a baš zbog ličnog iskustva ne želim da se bilo kome desi Srebrenica. Moram reći da se na međunarodnom nivou vrlo malo govori o konfliktu, kao da svi žele da to ostane u prošlosti, što je i ispravno, u smislu da ne treba živjeti u prošlosti, ali moja prošlost je izgradila mene i vodeći se time želim da sva djeca ovog svijeta imaju bezbrižno i sigurno djetinjstvo ispunjeno ljubavlju roditelja, koju su meni oduzeli neki zli ljudi. Naša zemlja ne čini dovoljno u tom smislu, prije svega, nemamo ni zakon o zabrani negiranja genocida, što samim tim daje za pravo činiocima i potencijalnim počiniocima da mogu vrijeđati našu bol i sjećanje. Srebrenica je interesantna samo u julskim danima, a posebno u predizbornim kampanjama – kaže Advija na početku razgovora za naš magazin.
Imala je 11 godina kada je s bratom i sestrom dospjela do Doma za nezbrinutu djecu u Tuzli. No, nije dozvolila da je ova činjenica odredi u životu. Imala je cilj, znala je da je knjiga jača od svake puške, pa se posvetila obrazovanju. Nakon Srednje medicinske škole na Univerzitetu u Tuzli je upisala i završila Visoku zdravstvenu školu.
Nažalost, u BiH za nju nije bilo posla, te je Advija spakirala kofere i krenula za Njemačku. Zaposlila se i osnovala porodicu.
– Prije pet godina sam napustila najljepšu zemlju i odlučila da, nažalost, moju mladost, znanje i snagu iskorištava neka druga zemlja. Godine 2105., doselila sam se u Frankfurt, gdje sam dobila posao kao medicinska sestra u firmi sa približno 300 radnika, koja se bavi intenzivnom kućnom njegom (Intensive Pflege Seipt), u kojoj sam i danas, samo na poslovima menadžmenta. Njemačka je otvorila vrata svima koji će jačati i graditi ovu državu, a posebno mladim i obrazovanim ljudima. Iz ličnog iskustva do danas nisam osjetila odbojnost ili ne daj Bože nacistički pristup prema meni kao strancu. Ovo je uređena pravna država i pravila su jednostavna – poštuj i bit ćeš poštovan – priča nam.
Za svakoga ko dolazi u novu sredinu najvažnije je, govori ona, da nauči jezik. Prvih šest mjeseci pamti i danas, jer su, kaže, bili teški.
– Nikad ih neću zaboraviti. Svaki moj dan završavao je suzama i tugom. Lijegala sam s odlukom da se narednog dana vraćam, jer nisam pripadala ovom svijetu, a onda sam se budila s inatom i gorčinom prema svojoj zemlji, jer je dozvolila da gubi i svjesno tjera najveće bogatstvo koje ima, a to je omladina, koja, koliko vidim, u još većem i masovnijem broju napušta BiH. Moji sestra i brat su mi beskrajno nedostajali, jer, svakakve nedaće smo preživjeli, ali se nikad nismo razdvajali – kaže ona, dodajući kako u BiH dolazi nekoliko puta u godini.
Kompletnu priču čitajte u aktuelnom izdanju magazina “Azra”
