Sarajku Tamaru Vučinić, iako je u svom gradu završila srednju medicinsku školu, a studirala Ekonomski fakultet, životni snovi odveli su u umjetničke vode. Nakon što je počeo rat, njeno formalno obrazovanje je prestalo, a kako sama kaže, sve u vezi s obrazovanjem bila je želja njenih roditelja, koji nisu željeli umjetnika u porodici. No, u njenom DNK to je bilo jasno još od treće godine.
BEZ IMENA
– Još tada sam gledala komšinicu, sada moju srodnu dušu, slikarku Brigitu Krunić, te željela da budem kao ona. I uspjela sam. Ona je otvorila moju izložbu – kaže za „Azru“ Tamara, koja je svoju prvu samostalnu izložbu imala prošle sedmice u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, u galeriji „Mak“.
To je ujedno bio i jedan od prvih javnih događaja u bh. prijestonici nakon pandemije uzrokovane Corona virusom. Simpatično je kazala da je prva odjavila Coronu, a najavila ljubav i zagrljaje.
– Iako sam još u januaru zakazala ovaj termin izložbe, o Coroni se nije ni pričalo. Ne vjerujem u slučajnost, jer slučajnost je potpis Boga kada želi ostati anonoman. Kad je riječ o organizaciji, dešavanju i otvaranju izložbe, moj divni tim, uposlenici galerije „Mak“, vrijedno je radio i javnost obavijestio da se svi moramo pridržavati mjera zaštite i fizičke distance. Morali smo svi dezinficirati obuću, ruke i nositi zaštitne maske. Ponosim se svim gostima koji su ispoštovali sve mjere koje smo tražili – opisuje svoje osjećaje nakon što je prva otvorila kulturna dešavanja, ne samo u BiH nego i u našoj regiji.
Ponosi se mnogo i sobom i svojim radom, a publika je na ovoj izložbi mogla vidjeti sve što Tamara predstavlja. Njene slike nemaju ime, željela je da im imena dâ svaki posjetitelj.
– Svako vidi ono što želi i šta osjeća. Ne kaže se džaba da je ljepota u oku posmatrača. Kada dođete kući i pogledate sliku, ona će izazvati vašu reakciju. Svako ima svoj način izražavanja. Moj je boja, oblik i glasan smijeh. Mislim da su to ljudi prepoznali i zato su reakcije odlične, vratila mi se energija koju sam dala – govori kroz osmijeh Vučinić, te dodaje da je inspiracija sve oko nje, mada najviše voli krugove i linije koji izgledaju kao njen pokret rukom u mnogim situacijama.
DIGNIMO GLAS
Smatra da umjetnici trebaju biti prvi koji će bojiti svijet, pisati, govoriti, čitati i krojiti ga, jer nikada ljudi ne znaju koga će svojom pojavom probuditi, te potaknuti na razne aktivnosti, pokazati osobi da nije samo nijemi posmatrač nego i igrač. Dotakla se i pozicije umjetnika u BiH.
– Pozicija umjetnika u BiH je pozadina, što ne mora nužno biti loše, ali mora biti jasno, glasno i često. Mi sami moramo doći do toga, a ne čekati ministarstva da odluče. Ministarstvo i kultura su u poslijeratnom periodu samo jednom bili u simbiozi, zato se neću ni osvrtati na tu temu. Mi možemo i moramo biti djelotvorniji. Mi smo oduvijek kao grad bili centar kulture u Jugoslaviji. Dakle, imamo mi to, samo trebaju odlučiti šta ko hoće.
Tamara nije samo umjetnica nego je i majka i ostvarena porodična žena. Kaže za sebe da je napravila porodicu onakvu kakvu je i željela.
– Moja kćerka i ja smo iz različitih svjetova, ali smo ih pomirili, jer tako treba. Našle smo se na pola puta, ja s igranjem boja, ona s tehnologijom. Zajedničko nam je ljubav i zagrljaj. To ne izlazi iz mode. Moj svijet je univerzum, ja, moja kćerka i partner, koji je moja ljubav i drug. I znate, kada nemate onu klasičnu porodicu, onda vam nebo dâ fantastične ljude. Još dodajte boje i sve je savršeno – poručuje naša sagovornica.
Pohvala od Indire Gandhi
– U osnovnoj školi nastavnica Kornelija Rajnpreht je prepoznala moj talent, da sam drugačija i posebna, da nisam kao druga djeca. Vodila me svojoj kući, učila sam od nje i pokazivala mi je razne tehnike rada. Hvala joj za sve. Poslala je moj rad 1984. godine na svjetsku izložbu, pobijedio je i dobila sam pismo, otkucano na mašini, potpisano naliv perom od Indire Gandhi, koja je tražila dopuštenje da moj rad bude u zgradi UN-a. To za porodicu nije značilo ništa, ali za mene je značilo sve – kaže Tamara.