Da genocid počinjen nad Bošnjacima Srebrenice neće biti zaboravljen, svjedoči generacija preživjele djece čiji su očevi ubijeni u genocidu, a koji danas žive širom svijeta.
Nebitno da li svoj novi život grade u samoj Srebrenici ili drugim gradovima BiH, da li su se skrasili u zemljama Evrope, ili otisnuli put daleke Amerike, Australije, Novog Zelanda itd., nema dana kad oni koji su u julu 1995. godine izbjegli kuršume zločinaca VRS javno ne podsjete na nevine žrtve genocida.
Jedna od njih je i Mubina Čivić, Srebreničanka sa italijanskom adresom, koja je u julu 1995. godine, kao trinaestogodišnja djevojčica, sa majkom i dva brata, stigla u Tuzlu, dok su joj otac i mnogobrojni članovi uže i šire familije ubijeni u čuvenoj „koloni smrti“.
Mubina sada već godinama živi u Italiji gdje je stekla visoko obrazovanje medicinske sestre, diplomu atletskog trenera i edukatora sporta. Uz svoj profesionalni angažman u jednoj od klinika u blizini Rima, rad sa atletičarima, Mubina svojim zapisima o Srebrenici intezivno podsjeća na genocid, na Srebreničane rasute po svijetu, na život poslije genocida, a sve, kako nam je kazala, da “zločin genocida ne prekrije zaborav” .
Ovih dana na svom Facebook profilu objavila je fotografiju u kojoj na grudima drži publikaciju „Pamtiš li Srebrenicu“ koju je „Dnevni avaz“ izdao 11. jula 2015. godine u povodu obilježavanja 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Kazala nam je da je publikaciju dobila u Srebrenici i da je njen sadržaj iščitala po nekoliko puta.
-Ovdje su, pored mnogih intervjua, priča i ispovjesti žrtava i imena ubijenih u genocidu. Tu je ime moga babe Eneza Smajlagića. Tu je ime mog nastavnika filskuture – razrednog stariješine Nazifa Aljića. Zbog njega smo mnogi zavoljeli sport, u školi imali odbojkaški tim i u znak sjećanja na tog dragog čovjeka koji je želio da, prije svega, budemo dobri prijatelji, mi članice tog tima iz 1994. godine, i danas smo svakodnevno u kontaktu. Tu su imena mojih školskih drugova, maloljetnika, mnogih mojih rođaka. Često se vraćam ovom štivu, iščitavam imena ubijenih i uvijek pronađem neko ime koje sam kao dijete poznavala – kaže nam Mubina, tužna što ove godine, zbog pandemije koronavirusa, po prvi put, 11. jula neća moći biti u Potočarima.
Mubina Čivić je svoja sjećanja na zločin u Srebrenici još 2006. godine ispisala u knjizi „Srebrenica noć koja nema zoru“ izdatoj na italijanskom jeziku koja je doživjela nekoliko izdanja, a tri puta je pobijedila na književnom konkursu u Torinu.
-I dalje pišem. Pišem poeziju, priče, a u pripremi je i nova knjiga. Sve je, uglavnom, fokusirano na Srebrenicu, pravdu, pamćenje, ali i na život kroz koji moramo ići hrabro naprijed. Srebrenica je moja duša i mogu živjeti bilo gdje u svijetu, ali Srebrenicu ne zaboravljam. Redovno dolazim u Srebrenicu, komuniciram sa nekadašnjim društvom iz škole i mnogim drugim Srebreničanima. I svojim prijateljima Italijanima objašnjavam šta se dogodilo u Srebrenici. Pamtiti i podsjećati na genocid u Srebrenici je obaveza svih nas koji smo preživjeli. Ne da bi smo mrzili druge, već da generacije koje dolaze ne bi doživjele bol kroz koju smo mi prošli. Moje stalno podsjećanje na genocid je emanet mog ubijenog babe i svih drugih očeva, braće, sinova. Emanet je i to da budemo obrazovani, uspješni, civilizirani, hrabri, pošteni. To je moj put i moja životna vodilja – navodi u razgovoru za „Azru“ ova izuzetna mlada Srebreničanka.