Piše: Indira Kučuk-Sorguč
Jučer sam bila na Ilidži, odavno mi nije srce puno kad odem da posjetim jedno od najstarijih naselja i banja u ovom dijelu Evrope. Sve što bi u rukama pametnih i obrazovanih ljudi moglo da bude dragulj kamen za kulturni turizam, kod naših priučenih općinskih laktaša i prvorazrednih papaka postaje jad i čemer koji služi da se sramotimo.
Tako su napravili između dva nekad veleljepna hotela iz austrougarskog doba (Austria i Bosna) neku staklenu pansionsku skalameriju koja bi kao trebala da ih povezuje. Ali općina na čelu sa tim prapećinskim rukovodstvom hladno je aminovala taj rak-projekat kao i mnoge druge na ovom nekad omiljenom izletištu Sarajlija.
Još sam se dvaput jučer zgrozila: naši biseri stećci su razbacani na smetljištu bez ikakvog reda i smisla i obilježja, po njima se sjedi, mokri, cuke vodaju da obave svoje organske potrebe…
Ostaci rimskog kupatila, jednog od najpoznatijih rimskih lječilišta pod nazivom Aqua S. (da ne spominjem koliko je to značajno naselje bilo u 3.st. p.n.e.) zaraslo je u travu, neobilježeno, bez ikakve zaštite i muzejsko-turističkog prikaza.
Jadan je narod, a tek koliko je jadna zemlja koja ne poštuje svoje pretke. Stid me što ti “naši” vlastodršci nemaju stida. O pameti je odavno izlišno i govoriti.
