Napustila je posao u Zürichu i zaputila se u izbjegličke kampove. Nekada smo bili gladni, kiša je padala po nama, teško je bilo i za održavanje higijene. Ali, bila sam sretna, ispunjena, znala sam da radim nešto zaista dobro, ispričala nam je Vanja tokom svog nedavnog boravka u rodnom Maglaju
Piše: Nejra Bradarić
Vanja Crnojević (40), Maglajka sa švicarskom adresom od 1991. godine, za svoj životni put odabrala je pomaganje drugima i za nju nema granica. Posljednjih pet godina kao direktorica humanitarne organizacije „Border – free“ („Bez granica“), brojne kampanje provela je u BiH, Srbiji, Makedoniji, Grčkoj i Libanu.
Kada su Maglaj pogodile katastrofalne poplave 2014. godine, Vanja Crnojević je s prijateljima u Zürichu prikupila pomoć od 15 tona. Ipak, bila je veoma razočarana što je nije mogla sama podijeliti, iako joj je to bilo obećano.
S jedne od brojnih akcija podjele pomoći
Ideja o osnivanju humanitarne organizacije bila je tek u začetku, ali učvrstila se njenim odlaskom da volontira u Preševo, gradić na granici između Srbije i Makedonije. Tamo je vidjela patnju više od 20.000 izbjeglica s Bliskog Istoka. Duboko ganuta njihovom nesrećom, volontirala je tu sedam dana i kada se vratila u Zürich, shvatila je da su njene misli ostale s ljudima u Preševu. Tada se odlučila za vrlo riskantan potez, napustila je siguran posao u Sindikatu radnika Švicarske, gdje se borila za prava žena i izjednačavanje plaća, otkazala stan i sa sinom Noelom (15) preselila se kod roditelja, jer volontiranje nije plaćeno. Beskrajno im je zahvalna jer su imali krov nad glavom i plaćene račune, a ona sama potom se zaputila ponovo u Preševo.
– Bilo je tu još volontera, radili smo po cijele dane, kuhali po tri obroka za izbjeglice, spavali gdje smo mogli staviti vreće za spavanje. Nekada smo bili gladni, kiša je padala po nama, teško je bilo i za održavanje higijene. Ali, bila sam sretna, ispunjena, znala sam da radim nešto zaista dobro – ispričala nam je Vanja tokom svog nedavnog boravka u rodnom Maglaju.
Njena misija pobudila je veliku pažnju novinara, pisali su se tekstovi, snimali prilozi, mnogima nije bilo jasno zašto je sigurnost Švicarske zamijenila kampom u Preševu. Onda su i drugi dobri ljudi počeli pomagati, odnosno slati novac, kao pomoć izbjeglicama i tada je shvatila da, ako želi da sve bude zakonito i transparentno, mora osnovati organizaciju. U septembru 2015. godine s nekoliko prijateljica osnovala je „Border – free“. Iza nje je cijela mašinerija, mnogo Švicaraca se volonterski uključilo u rad, ona sada ima plaću i uglavnom radi na terenu.
Iza nje su već i hiljade sati volonterskog rada u kampovima u Petri, Idomeniji, Preševu, Bujanovcu u kojima su bile smještene izbjeglice iz Sirije i Iraka. O svakom danu mogao bi se snimiti film ili napisati knjiga, o tegobnom životu tih ljudi pod šatorima, koji gore na Suncu ili se mrznu i ruše pod težinom snježnog pokrivača, oko kojih hodaju divlje svinje i prijete škorpioni.
Zahvaljujući sredstvima koje je „Border – free“ prikupio od donatora, gradile su se škole, male čajdžinice ili frizerski saloni u kampovima, osiguravala medinska pomoć u pokretnim stomatološkim ordinacijama i ambulantama.
Jedna od pokretnih stomatoloških ordinacija otvorenih zahvaljujući sredstvima organizacije „Border – free“
Nastojalo se na sve načine pomoći djeci, ali i njihovim roditeljima, pa su se osim škole, organizirali i različiti kursevi.
– Za rad na terenu čovjek se nikada se ne može pripremiti, ne znaš šta te čeka. Uvijek sam zamišljala da će ti ljudi koji su napustili sve i krenuli u neizvjesnost, biti utučeni, da će plakati. Na kraju smo mi, koji smo ih slušali, plakali, a oni su nas tješili. To su bili ljudi koji su u svojim šatorima željeli da te ugoste najbolje što su mogli – govori Crnojević, koja se u tim trenucima najčešće sjećala i svojih izbjegličkih dana u Švicarskoj.
– I meni su tada govorili da sam drugačija, potresala su me pitanja kako to da u Bosni nemamo struju ili vodu. Psihički me to jako pogađalo, jer, ako dolazim iz zemlje u kojoj je rat, ne znači da dolazim iz džungle niti da sam siromašna. Tako je sa svim izbjeglicama, i oni su i doktori, i pravnici, i poljoprivrednici. Gledala sam da uvijek budem ravnopravna kako s njima, tako i s ljudima s kojima radim – dodaje Vanja.
U proteklih pet godina hiljadu puta se pitala zašto joj sve ovo trebalo, ali najviše zbog birokratije.
– Ne volim kašnjenja, zavlačenje, nepoštivanje dogovora. Samir Shalabi koji je naš direktor u Srbiji, i kojeg sam upoznala na terenu na samom početku, bolje poznaje mentalitet ljudi, uvijek me smiruje u takvim situacijama – ističe ova hrabra Bosanka.
„Border – free“ će i u Maglaju realizirati nekoliko projekata.
Cijeli intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
