Foto: Memorijalni centar Srebrenica
Zar se može nešto reći poslije spoznaje o toj svemirskoj količini boli? Boli koju već dvije i po decenije pričaju one hiljade zelenih tabuta i hiljade bijelih nišana u Potočarima, hiljade preživjelih majki i sestara i ono, nažalost, vrlo malo preživjelih očeva i braće… Svaki pokušaj da se nešto kaže o toj boli završava nijemošću!
Samo El-Fatiha
Kako ne zanijemjeti pred spiskom njih 8.372? Bože Svemogući, pred tim spiskom može se samo šutjeti, podići ruke k nebu i proučiti: El-Fatiha!
Jer, kako ne zanijemjeti pred pričom majke Ramize Ajšić iz sela Kutuzero u Srebrenici dok govori: “Držim zaklanu glavu sina Muje, a koljač na mene viče: „Pušćaj tu glavu“… I još veli: “K’o da sad gledam u ona vrata na Mehanovoj kući i, iza njih, unutra, ljudskih glava ne može se prebrojati…”
Jer, kako ne zanijemjeti pred pričom Nedžada Avdića, koji je imao samo 15 godina kada je preživio strijeljanje u Petkovcima, te se sjeća kako leži ispod gomile mrtvih, drhti, dok čuje glas: „Jovo, provjeri da li su svi mrtvi, koji je vruć ispali ponovo metak!“
Jer, kako ne zanijemjeti pred pričom o Munibu Muminoviću, ocu četvorice ubijenih sinova, koji je, prije nego će se od žalosti objesiti u džamiji, javno pitao: “A šta je otac, zar oca ne boli kao i majku?”
Jer, kako ne zanijemjeti pred pričom o posljednjem vapaju srebreničkog Lorke Nine Ćatića, pred slikama egzodusa koje je jula 1995. napravio naš Ahmet Bajrić Blicko, pred svjedočenjem naše Almase Hadžić o suočavanju s džehenemom Srebrenice…
Jer, kako ne zanijemjeti pred pričom o srebreničkom putu spasa i proboju prema Tuzli, te mezaru nepoznatog Srebreničanina koji je ostao u Baljkovici…
Jer, kako ne zanijemjeti pred pričom majke Nure Alispahić, kojoj je jedan sin pognuo na tuzlanskoj Kapiji, drugog joj strijeljali “Škorpioni”, a ona to vidjela na snimku u Hagu, pa joj nakon svega toga i kćerka umrla, a ona, sama i bolesna, i danas živi u Srebrenici i pita se: “Pa zar si još, Nuro, živa?”
Jer, kako ne zanijemjeti pred pričom majke Šuhre Malić iz Pećišta kod Srebrenice, noge su je izdale dok je od grobnice do grobnice tražila kosti dvojice sinova…
I samo El-Fatiha
Jer, kako ne zanijemjeti pred ispoviješću doktora Ilijasa Pilava dok se sjeća kako je u srebreničkoj ratnoj bolnici bonsek pilom naživo rezao ljudima ruke, noge, stomak i molio ih da se strpe dok završi…
Jer, kako ne zanijemjeti pred riječima Amora Mašovića, neumornog tragača za kostima: “Kada pronađete bebu koja je tek udahnula i odmah izdahnula život, hiljadu puta se pitate: Zašto?!”, ili pred riječima Murata Hurtića, čovjeka koji je otkopao 76 grobnica Srebreničana: “Kada vidite u grobnici zgrčeno tijelo starca kojem su svezane i noge i ruke, lobanju dječaka od desetak godina razbijenu nekim tupim predmetom, na komade isječena ljudska tijela, onda se pitate dokle seže zlo u ljudima…”
Jer, kako ne zanijemjeti pred samo jednim detaljem kakav spominje profesor Smail Čekić opisujući scene dostojne Danteovog pakla, za koje postoje brojni dokazi, a dok nabraja kako je srpski agresor “u sigurnoj zoni” UN-a tokom jedne sedmice na hiljade zarobljenih Bošnjaka likvidirao i zatrpao u masovne grobnice; na stotine živih zakopao; muškarce, žene i dječake sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; prisilno premjestio oko 30.000 ljudi…
Jer, kako ne zanijemjeti pred sramnom ulogom cijelog svijeta koji je sve to mogao spriječiti, a nije… I kako to reče Samanta Pauer (Samatha Power), ambasadorica SAD pri Ujedinjenim narodima i članica kabineta američkog predsjednika Baraka Obame (Barack Obama): “Genocid u Srebrenici se mogao i morao spriječiti!”
Jedino se ne smije zanijemjeti pred onima koji i danas sve to pokušavaju negirati, izbrisati, prekriti… Njima se mora reći koliko su mali, beznačajni, ništavni! Oni su nula, jedna velika nula!
I njima su najbolje odgovore dali mitropolit Mihailo, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve: “Ovaj svijet je u Potočarima ubijen više od 7.000 puta u danu”; Čedomir Jovanović, predsjednik LDP-a Srbije: “Bez suočavanja s vlastitim grijesima nikada nećemo ozdraviti kao društvo”; Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji: “Genocid u Srebrenici noćna je mora srpske elite”; velika glumica Mirjana Karanović: “Nikada neću prestati u Srbiji govoriti o Srebrenici”; Staša Zajović, predsjednica organizacije “Žene u crnom” iz Beograda: “Konačno moramo pogledati istini u oči!”
I sve što je do sada o Srebrenici rečeno malo je, i sve što je napisano malo je, i sve što je naslikano malo je…
Zato, samo: El-Fatiha!
Zapravo je sve baš onako kako je opisao naš akademik Dževad Karahasan, velikan pisane riječi:
“Pred činjenicom Srebrenice ostajem nijem zbog žrtava i zbog počinilaca jer, tugo, o meni govore i jedni i drugi, jer su i jedni i drugi ljudi. O meni govori sudbina žrtava jer ja ne znam zašto su na mjestu žrtava danas oni, a nisam ja. To nije moja zasluga, ja ne znam nijednog odgovora. Ali i počinioci, oni su ljudi. Bože, ja sam, srećom, u ovom užasu bio na strani žrtava. Valja nam živjeti sa sviješću o tome da se to dogodilo, valja nam živjeti pored onih kojima se dogodilo, valja nam, o užasa, živjeti s onima koji su to učinili…
Pri tome, koliko god me u nijemost gura užas bola, trpnje, toliko me u nijemost gura i strah od užasa pred onim što su ljudi spremni učiniti svojoj braći ljudima.”
(Kolumna prenesena iz Specijalog priloga “Pamtiš li Srebrenicu” koji je “Dnevi avaz” objavio na 196 stranica 11. jula 2015.u vrijeme obilježavanja 20. godišnjice od genocida u Srebrenici)
