Šestu po redu priču u okviru istraživačkog projekta “12 dana sjećanja: 6. 7. 1995.-17. 7. 1995. – Lične priče”, danas, na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici, Memorijalni centar Srebrenica objavio je svjedočanstvo Hasana Nuhanovića.
-Rođen je u Vlasenici 1968. Pred rat, bio je student mašinstva u Sarajevu. U jesen, devedest druge, našao se sa roditeljima u ratnoj Srebrenici. Podnosili su, kao i svi drugi, nevolje gladi i opsade. U općoj oskudici, Hasan je uspio dane prekratiti uz udžbenik engleskog jezika, koji je pronašao u Domu kulture. Kasnije, to krhko poznavanje jezika će mu pomoći da se zaposli kao prevodilac u Kandaskom bataljonu, koji je prvi stigao u opkoljen grad. Poslije su se smjenjivali Plavi šljemovi i iz drugih zemalja. U to vrijeme Hasan je imao 24 godine. Kada je krenuo žestok napad na enklavu, Hasan je rekao mlađem bratu da dođe kod njega u Potočare, u bazu UN-a. Potom su došli i roditelji.
Vidio je da grad pada, a da odgovorni ljudi u UN-ovoj bazi ne čine dovoljno da spase grad i stanovnike. Negovdovao je. Gledao je 11. jula kako se svijet slijeva niz cestu u Potočare. Vidio je i kada stižu četnici iz Bratunca, pale kuće i sijena. Vidio je da četnici ulaze tenkovima. Sa nekolicinom muškaraca pravio je plan kako da zaštiti izbjeglice, masu svijeta, ali nije naišao na razumijevanja kod majora UNPROFOR-a, Toma Karemansa. Njegov otac, Ibro i još nekolicina muškaraca koji su se zatekli tu, oržali su sastanak s Mladićem u Bratuncu. Međutim, Mladićevo obećanje nije ispoštovano. Vratili su se u Bazu, a Holandski bataljon isporučio je sve muškarce i dječake egzekutorima u naredna tri dana.
Ubijeno je više ljudi čak i u blizini baze gdje su Holanđani vidjeli mrtva tijela ili neposredna ubojstva.
Holandski oficiri su svojim vojnicima vani naredili da ne nose ni puške, ni pancire, ni šljemove. Oni koji su bili unutra i koji su tjerali narod vani, u ruke četnicima, bili su pod punom ratnom opremom, naoružani. Dakle, istjerivanje su vršili Holanđani uz upotrebu oružja. Hasan je sve to posvjedočio svojim prisustvom. On je to više puta nazvao saučesništvom u genocidu. Za njega je to bila tanka, vrlo tanka linija koja je razdvajala ulogu i krivicu UNPROFORA, odnosno Holanđana od krivice počinioca.
Kada su sve isporučili četnicima, uključujući i Hasanove roditelje i mlađeg brata, još 29 Bošnjaka ostalo je u bazi. Većina njih radili su za međunarodne organizacije.
U noć, 13. jula, kad su se riješili izbjeglica, UN-ovi vojnici su napravili feštu, slušali su muziku i pili pivo. Hasan je i to posvjedoči o svojim očima i nije mogao vjerovati. Čuo je pucanj srpskih vojnika okolo: većina muškaraca u tom trenutku još uvijek nisu bili poubijani. Mogli su biti spašeni.
Hasan je skoro sav svoj potonji život posvetio traganju za istinom i borbi da se svačija odgovornost izvede pred lice pravde. Dobio je i spor protiv Kraljevine Holandije- navodi se u tekstu objavljenom danas na stranici srebrenicamemorial.org. I ovu priču kao i sve do sada objavljene prati videosvjedočenje.