MAJKE SREBRENICE: Zaslužile su Nobelovu nagradu za mir!

Piše: Almasa Hadžić

Njihova je borba smisao njihova života, kako zbog očuvanja uspomene na ubijenu djecu tako i zbog želje da se to što se njima dogodilo ne dogodi više nikome i nigdje u svijetu

 

Punih 25 godina majke Srebrenice žive životom kojem je tuga odredila cilj – pronaći posmrtne ostatke svojih ubijenih sinova, muževa i braće i za života učiniti sve da se njihove ubice suoče sa zakonom. Njihova borba na putu ostvarenja tog cilja izaziva nepodijeljeno poštovanje, ali i vječito pitanje koliko to ranjena majčinska srca u sebi nose  snage pa da u 20 godina te borbe nikad nisu ni pomislile da ne mogu više. Nikad!

Fenomen “majke Srebrenice” već sad je predmet socioloških i antropoloških istraživanja, posebno s aspekta činjenice da nikad nijedna od njih nije posegnula za bilo kakvim vidom osvete spram egzekutora svoje djece, od kojih su neke nerijetko imale priliku sretati i u Srebrenici i u Bratuncu i u raznim drugim dijelovima BiH.

One same priznaju da je njihova borba smisao njihovog života, kako zbog očuvanja uspomene na ubijenu djecu tako i zbog želje da se to što se njima dogodilo ne dogodi više nikome i nigdje u svijetu.

– Nema tog zakona ni te presude kojom se može poništiti bol koja mi je ubistvom djeteta nanesena. Patnja koju sam tri godine proživljavala u Srebrenici, pa onda patnja koju sam proživjela u Potočarima kad su mi oteli mog Nermina, dovoljan je razlog da ne mirujem. U Potočarima sam se zaklela da neću šutjeti. Jeste rizik govoriti, ali je i grijeh šutjeti. Čini mi se da bih kao majka izdala svog sina, svog supruga i sve one moje ubijene kad bih odustala. Samo moći dragog Allaha se bojim i nikoga više. Mogu mi prijetiti, mogu me vrijeđati, mogu izmišljati o meni šta hoće, mogu udarati, ali dok ijedan damar u meni kuca, ja ne odustajem od javnog iznošenja činjenica o zločinu i zločincima koji su ubili toliko nevinih ljudi u Srebrenici. Moj javni govor o zločincima i jedini je lijek za moju tugu – kaže za naš list Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”.

Ne postoji ličnost, forum ili institucija na svijetu pred koje Munira nije imala hrabrosti stati i javno govoriti o razmjerima genocida u Srebrenici. Ono što je ona uradila prije dvije godina na konferenciji u UN-u prilikom obraćanja predsjednika Srbije, dovoljno potvrđuje Munirine riječi da se u borbi za dostojanstvo ubijenih srebreničkih sinova boji samo Boga i nikoga više.

Hajra Ćatić na čelu je Udruženja “Žene Srebrenice”, koje od 1997. godine svakog 11. u mjesecu na ulicama Tuzle organizira mirne proteste pod sloganom “Istina nama, pravda zločincima”. Njena upornost da pronađe posmrtne ostatke svog sina Nine pokazala je na šta je sve jedna majka spremna u traganju za svojim mrtvim djetetom.

Hajra se vratila u svoju kuću u Srebrenici i tamo je, uglavnom, sama. Bilo gdje da otputuje, kaže da ne može ostati duže od mjesec. Jednostavno, njen je život posvećen Srebrenici i svemu onome što ona već 20 godina u javnosti predstavlja. Ističe da dok i posljednji zločinac iz Srebrenice ne bude uhapšen i izveden pred sud, mjesečni protesti u Tuzli neće prestati. Protesti su, kaže, javni krik hiljada majki za njihovom djecom, ali i podsjećanje svijetu da genocid nad Srebreničanima traje sve dok kosti svih ubijenih ne budu pronađene.

Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja „Srebreničke majke“, umrla je 22. jula 2018. godine. Bila je  originalna slika srebreničke tuge. Ubijena su joj oba sina, suprug, brat i bezbroj druge bliže i dalje rodbine. Uprkos tome, vratila se i živjela sama u svojoj kući u Srebrenici, ali u svojoj samoći nije mirovala nijedan tren.

– Vratila sam se ovdje jer hoću da hodam po avliji po kojoj su moja djeca hodala, po putu kojim su oni odlazili u školu, hoću da gajim cvijet koji su oni posadili. Znam da ih nema, ali oni su u svakom trenutku sa mnom. Čini mi se, kad bih prestala hodati i govoriti o ubijenoj djeci, o zločincima koje još nije stigla pravda, da bih naprijeko umrla. Ja znam kako je meni, ali snaga koja iz mene izlazi jača je od boli i patnje koju osjećam. Pa, moji Almir i Azmir ne bi mi halalili kad bih ja samo tugovala i plakala – poručivala je majka Hatidža.

Dok je bila živa, ona je u Srebrenici dočekala, ali i ispratila mnoge svjetske političke i vojne velikane. Francuskom generalu Filipu Morionu (Philippe Morillon) odlučno je pokazala pravac kojim treba napustiti Srebrenicu, upozoravajući ga da tamo nije poželjan. Nije se plašila ni Teodora Merona (Theodor Meron), ni drske Karle del Ponte (Carla del Ponte), ni stotina drugih čija je retorika pokušala umanjiti zločin nad njihovom djecom. Ne plaši ih se ni danas.

Hajra, Munira, Hatidža, Rufejda, Hajrija, Nura, Bahra, Habiba, Kada, Sabaheta, Ajka, Fazila, Šuhra, Zumra… i stotine i stotine drugih majki iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Milića, Vlasenice čija su djeca žrtve genocida u Srebrenici, primjer su stamenosti i karaktera bosanskih žena, vrijedne svakog poštovanja i divljenja.

One su, iako su im pobijeni skoro svi muški članovi porodica, nakon rata prve zakoračile na tlo Potočara, i to pod prijetnjom da će biti ubijene. Zahvaljujući, prije svega, njihovom glasu, u Potočarima je napravljen Memorijalni centar. One su svojom snagom izborile da se potočarska dolina smrti iščupa iz nadležnosti sistema koji je organizirao i proveo genocid i stavi pod jurisdikciju države BiH. One su skinule lance s kapija koje su krile mjesta egzekucije njihove djece po cijenu da budu hapšene i proganjane. One su javno svjedočile o zločinu na svakom sudu i forumu na kojem bi se našle.

One već punih 25 godina dostojanstveno nose ime “majke žrtve genocida”, a da nikad nisu pozivale na mržnju i na osvetu spram pripadnika naroda iz kojeg potječu počinioci genocida, već su na svakom mjestu propagirale mir uz jedinstvenu poruku da se Srebrenica nikad i nikome ne ponovi.

One su majke koje su zaslužile da im se dodijeli Nobelova nagradu za mir!

(Tekst je, uz određene izmjene neophodne s obzirom na protok vremena od pet godina, tokom kojeg su ovaj svijet napustile majke Hatidža Mehmedović  i Zumra Šehomerović, a Rufejda Buhić  oslijepjela, prenesen iz Specijalog priloga “Pamtiš li Srebrenicu” koji je “Dnevi avaz” objavio na 196 stranica 11. jula 2015. kada je obilježavana 20. godišnjica od genocida u Srebrenici)

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti