Mehmedalija Mak Dizdar
Bosna, da prostiš, jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još, da prostiš, prkosna od sna…
Veliki bh. književnik i novinar Mehmedalija Mak Dizdar umro je na današnji dan prije 49 godina. Prije pet mjeseci umro je i jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca, akademik Muhamed Filipović, a niko bolje od njega nije pripovijedao i pisanom i usmenom riječju o svojim i savremenicima i prijateljima koji su, kako je to definirao njegov kolosalni um, “psihoumoreni”.
Hamdija Pozderac, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Meša Selimović, Hazim Šabanović… Cijeli niz značajnih ljudi stradao je ne mogavši izdržati psihički pritisak, govorio je mnogo puta profesor Filipović.
-Nakon njegove smrti pomislio sam pa, Bože moj, čovjek se može ubiti tako da se neprestano napada, izaziva, maltretira, duševno i emotivno iscrpljuje, što osjetljiv čovjek, kakav je bio Mak Dizdar, ne može izdržati i tako mu srce prepukne – napisao je akademik u jednoj od kolumni koje je godinama pisao za “Dnevni avaz” svake subote.
U njoj je opisao kako je odavno već shvatio da čovjek može umrijeti od prevelikog napora i rada. Bio je to slučaj s Filipovićevim prijateljem i poznatim bh. osmanistom, rahmetli Hazimom Šabanovićem. Njega je rana smrt spriječila u nakani da završi veoma značajno djelo identifikacije svih naših pisaca koji su zabilježeni u turskim dokumentima, čija se djela čuvaju u turskim arhivima, institucijama i zbirkama.
-Hazim je umro radeći za stolom u jednom stambolskom hotelu, koristeći dan i noć kako bi što više materijala obradio i što više stvari iznio na vidjelo, a kako je prije toga već bio doživio infarkt i nije obraćao pažnju na potrebu da umjereno radi, a pogotovo da se odrekne nekih stvari kao što je, naprimjer pušenje. On je, nažalost, radeći za stolom preselio, tako da sam tada doživio slučaj da čovjek ubije sam sebe radeći – ostalo je zabilježeno u tekstu akademika Filipovića.
Međutim, ono što je njega posebno iznenadilo i šokiralo, nastavlja se u istom tekstu, jedan je drugi slučaj.
-Kad je bila dženaza Hazimu efendiji, a on je pokopan u njegovom rodnom mjestu Porječani kod Visokog, dženazi smo prisustvovali i Mak Dizdar i ja, čini mi se jedini od sarajevskih književnika, odnosno sarajevskih javnih radnika. Ostalo su bile njegove kolege, jer je trebalo do Porječana prijeći cijelo polje visočko i most preko Bosne kako bi se došlo u rodno mjesto Hazima Šabanovića i obavila sahrana na mjesnom mezarju.
Idući toga dana tim prilično dugim poljem prema ćupriji koja vodi preko Bosne, primijetio sam da Mak Dizdar teško hoda. On se prihvatio za moju ruku i, pošto je malo kišice škropilo, nosio sam kišobran kako ne bismo pokisli pa sam stoga osjetio težinu u njegovom hodu. Pitao sam ga: „Mak, je l’ se ti ne osjećaš dobro?“, na što mi je on odgovorio: „Ne osjećam se nikako dobro“.
Pitao sam: „Je l’ imaš neke tegobe specifične, boli li te nešto?“, na što mi je on odgovorio: „Pa nemam neke specifične i posebne teškoće, ali se osjećam malaksao, težak. Teško mi je hodati, zamaram se brzo, a osim toga, neki dan sam prilikom boravka u Stocu osjetio neko stezanje u prsima, tako da je to jedino što mi je bilo izrazita tegoba. Međutim, nisam na to obraćao pažnju, smatrao sam to znakom umora.
„Mora da te nešto muči, rekao sam“, na što je on odgovorio: „Kako me neće mučiti, moj Tunjo, evo pola godine sam predmet progona jedne grupe mladih srpskih književnika koju predvodi Rajko Nogo. O meni pišu najveće gadosti, izmišljaju moje lopovluke, diskriminaciju prema srpskim književnicima, posebno mladim, optužuju me da sam oteo ljudima stan, da sam svoga sina uselio u stan u kojem sam živio sa ženom, uzeo tuđi stan, a ja nisam uspio da objavim nijedan demanti. Nijedna novina koja objavljuje svaki napad na mene kao što su „Politika“, „Duga“, „Nin“, pa i „Oslobođenje“, nikad nije htjela objaviti nijedan moj odgovor.
To me dvostruko boli. Boli me činjenica da me ti ljudi koje sam ja izdašno pomagao i objavljivao njihove radove, bez obzira na to da li odgovaraju standardima časopisa koji sam želio voditi, nego želeći da ih promoviram, da me ti ljudi na takav način maltretiraju. Pa i to da me u rodnom mjestu, u sredini koja me proglasila najvećim svojim pjesnikom, do sada niko nije uzeo u zaštitu od takvih napada“.
Ja sam ga počeo tješiti, rekao sam nemoj previše da daješ značaj, na šta je rekao: „Kako neću davati značaj kad je stvorena jedna ružna atmosfera u Sarajevu, čak mi je atmosfera ušla u kuću, jer su i djeca i žena počeli da me pitaju – pa zaista, Mak, značiš li ti išta ovdje u ovom svijetu, među ovim ljudima, ovdje u Sarajevu – tako da mi to veoma teško pada“.
Nije prošlo mnogo vremena kad me nazvao jedan književnik i jedno poslijepodne rekao: „Tunjo, umro je Mak Dizdar“. Ja sam se prenerazio, to me strašno pogodilo. Kažem: „Kako umro?“. „Pa umro“, kaže. Rekoh: „Kad se to desilo“, pa kaže „prije pola sata, od infarkta“. Tada sam prvi put pomislio pa, Bože moj, čovjek se može ubiti na taj način da se neprestano napada, izaziva, maltretira, da se duševno, emotivno iscrpljuje, zapravo da se dovodi u situaciju frustracije i stresa koji čovjek koji je osjetljiv, pogotovo onakva dobričina velika, kakav je bio Mak Dizdar, ne može izdržati i tako mu srce prepukne.
Tada sam prvi put pomislio „ubijanje je najrazvijenija djelatnost ljudska“. Stvaranje sredstava za ubijanje, i masovno i pojedinačno, je najproduktivnija i najnaprednija industrijska i naučna istraživačka djelatnost u svijetu u kojem je ubijanje nešto što se usavršava u svim svojim oblicima. Ne samo ubijanje sredstvima, nego ubijanje postupcima.
Prema tome, u svijetu u kojem se proučavaju metode ubijanja ljudi, koje sadrže taj element da čovjeka dovodimo u situaciju kada on sam sebi, što se kaže u nas dohaka, jer ne može da izdrži pritisak koji se na njega svaljuje, nije nikakvo čudo da se dešava takvo nešto kao što je, evo, smrt jednog velikoga pisca. I to u sredini koja je, kad se trebalo hvaliti činjenicom da imamo najznačajnijeg pjesnika toga momenta u bivšoj državi, pustila toga pjesnika da bude izložen napadima koje normalan čovjek, pogotovo osjetljiv čovjek kakav je bio Mak Dizdar, nije mogao podnijeti – opisao je akademik Muhamed Filipović u kolumni za “Dnevni avaz” 10. novembra 2018. godine.
Akademik Muhamed Filipović
Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine, a umro 14. Jula 1971. Rođen je u bošnjačkoj porodici u Stocu, u vrijeme dok je Bosna i Hercegovina bila u sastavu Austro-Ugarske. Bio je sin Muharema i Nezire (rođene Babović). Bez oca je ostao u šestoj godini. Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida. Osnovnu školu završio je u Stocu.
Nakon završene osnovne škole odlazi u Sarajevo, gdje 1936. stječe gimnazijsku maturu te književnim prvijencem (Vidovopoljska noć) ulazi u javni život. Tadašnji režim mijenja Dizdarov prvijenac izbacujući iz njega sve što nije bilo u skladu s tadašnjom ideologijom. Njegov stariji brat Hamid bio je pripadnik književnog naraštaja profiliranog zbirkom buntovnih stihova Knjiga drugova iz 1929. i tadašnji urednik sarajevskih novina i časopisa Gajret, za koje i Dizdar počinje pisati.
Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracijskom logoru Jasenovac, kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja.
Nakon Drugog svjetskog rata, koji je dijelom proveo u ilegali Narodnooslobodilačkog pokreta, prvo ostaje vezan uz novinarstvo. U periodu od 1948. do 1951. obavljao je ulogu glavnog urednika sarajevskog dnevnog lista “Oslobođenje”. Nakon perioda provedenog kao novinar, prelazi u izdavaštvo i osniva “Seljačku zadrugu”, koja će nedugo potom, zahvaljujući Dizdarovoj sposobnosti, prerasti u “Narodnu prosvjetu”, koja je u njegovo vrijeme bila jedna od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Zbog toga što je na anonimnom konkursu (za 1959/60) prva nagrada dodijeljena romanu Bihorci Ćamila Sijarića, u kojem je autor opisao stanje Bošnjaka svog rodnog kraja (Sandžaka) u periodu između dva svjetska rata, “Narodna prosvjeta” biva optužena kao prokapitalistička i mladomuslimanska. Usljed pritisaka u javnosti i optužbi, “Narodna prosvjeta” pripojena je izdavačkoj kući “Veselin Masleša”, čime prestaje njen samostalni rad. Dizdar ostaje bez posla i s obzirom na to da ne uspijeva naći novi posao, sljedeći period radi samo volonterski. Godine 1964. postaje glavni urednik časopisa Život, te obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine.
Borio se protiv sve jačeg utjecaja srpskog na bosanski jezik, kako je naveo u svom članku “Marginalije o jeziku i oko njega”, objavljenom u “Životu” 1970. godine.
Dvije zbirke poezije i niz od više pjesama, “Kameni spavač” (1966–1971) i “Modra Rijeka” (1971), spajaju naizgled nespojive elemente. Njegova poezija koristi natpise sa srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika i njihove poruke o prolaznosti života. Oni izražavaju prepoznatljivu viziju života i smrti, oslanjajući se na kršćanske i islamske gnostičke senzibilitete o životu kao prijelazu između “groba i zvijezda”.
Mak Dizdar – “Poruka”
Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći
Uništen je on sad
I uništena je
Nevjerna
Njegova
Vjera
I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovno koračam
Tih po gradu
Opet te
Želeći
Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada
Moje žilište sažeći
Do samog dna
I pada
I reći ćeš onda svoje tamne riječi
Sada je ovo gnijezdo već gotovo
Crknut će taj pas pseći
Od samih
Jada
A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti
Pa kao mudar badac sa istoka
Što drugom brani da bdije i snije
Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti
I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti
(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)
Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac
Vinograd ćeš moj do žile sasjeći
Pod nogama ubogim da
Bude manje hlada
I ponor
Veći
I više glada da ima
U staništima
A ja ću ti ovako iz daljine
Svoju prastaru
I pravu
Istinu
Izreći
(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda
Niti vinogradara
Njegovog
Ti ne znaš vrijednost takvoga dara)
Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji
Veoma je kratko
Ali opako
Ništeći njegove prave pojave
Utvrđuješ ti
Upravo tako
Njegove
Jave
I
Njegove
Sne
Oružnik si najzad najstroži
I istražnik božiji
Krvav do očiju
Do očaja
Bijesan
Od borbe
Za žive
I mrtve
Robe
Zapalit ćeš me znam na kraju priče
Zapalit ćeš me znam
Na tvojoj presvetoj
I svijetloj
Lomači
Koja
U
Tebi
Eto
Već
Niče
A ja se na tome tvome strasnom
I strašnome
Stratištu
Neću
Niti
Pomaći
I bit ću vjeruj kao stanac kamen
Dok posao svoj ne svršiš
I ne svrši
Posao
Tvoj
Plamen
Taj kraj takav slavit će
Tvoj trikrati
Amen
Amen
Amen
Nme mjestu
Ležati će pepeo
Za kojim će se otimati žene
– – – – – – – – –
Al ostat će zato poslije mene
Na prvoj kamenoj gromači
Iz nekih dobrih
I bolnih ruka
Procvala
Cvjetna
Poruka
Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrhi tvojoj najbliža –
Znaj da jest
I tijelo to
Njegovo
Bilo
Samo
Častita
Njegova
Hiža
Ti tijelo njegovo tek uze
A tijelo to bijahu za njega –
Zatvor njegov
I njegove
Suze
(Ne rekoh li ti već jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa –
Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
Da ništa ne znaš o mome štitu i maču
Da nemaš pojma o tim
Ljutim oružjima
Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu
Niti kakav on žarki plamen
U sebi
Ima)
Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednog dana
(Zakleo si se čvrsto na to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)
Pa
Dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka
Kao na goleme ledene i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka
Tmača
(Iz zbirke “Kameni spavač”)