Da je živa danas bi slavila 70. rođendan. Jadranka Stojaković, poznata bosanskohercegovačka i nekada jugoslavenska kantautorica zabavne muzike i autorica brojnih urbanih šansona i šlagera intimnijeg muzičkog izražaja iz kasnih 1970ih i 1980ih godina, rođena je na današnji dan 1950. u Sarajevu, gdje je i počela sa svojom muzičkom karijerom. Preminula je 3. maja 2016. u Banjoj Luci.
Tokom kasnih 70-ih godina prošloga stoljeća počela se baviti obradom bosanskih sevdalinki starih gradskih ljubavnih pjesama, kao i obradom poezije srbijanske pjesnikinje Desanke Maksimović u novom muzičkom aranžmanu. Radila je i primjenjenu muziku za televiziju (Dječije emisije Televizije Sarajevo), te napisala uvodnu temu 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.
Gitaru je počelа svirati iz inаtа uz prijаteljicu iz učiteljske škole kojа je svirаlа taj instrument i ljubomorno ga zаključаvаlа. Jednom ju je slučajno ostavila, i tu je počela ljubav između Jadranke i gitare. Za samo tri sata naučila je nekoliko pjesama.
Za njen 23-godišnji boravak u Japanu, gdje je otišla 1988. godine, “krivac” su XIV Zimske olimpijske igre u Sarajevu i album sa tradicionalnim jugoslavenskim pjesmama koji je dijeljen stranim gostima. Japanski novinar je ploču poslao u Japan i ona je uskoro dobila poziv na muzički festival u toj zemlji, a poslije i ugovor. U Japanu se bavila i slikarstvom, a jezik je naučila za svega godinu i po. Svirala je po velikim koncertima. U Japanu je čak svirala šargiju sa električnom četkicom za zube. Njena muzika našla se i u igricama.
Na ex jugoslavenskim prostorima nastupala je od ranih 1970-ih na brojnim domaćim festivalima zabavne muzike u Sarajevu (Vaš šlager sezone), Opatiji, Zagrebu i Beogradu. Najpoznatije njene pjesme su: “Sve smo mogli mi”, “Ima neka tajna veza”, “Muzika je svirala”, “Čarobnjaci”, “Tijesno doba”, “Na drumovima Srema”, “Vjerujem”, “Nedovršeni valceri”, “Što te nema”, “Bistre vode Bosnom teku”, “Golube”.
Na svojim nastupima je istovremeno pjevala, svirala gitaru i usnu harmoniku. Njen opus ogleda se u promociji pjevane poezije, akustične gitare i tradicionalnog bosanskog instrumenta saza.
– Život mi je bio težak još od djetinjstva. Do pete godine živjela sam sa majkom, koja se selila iz mjesta u mjesto, pa sam prešla kod babe, a onda su brigu o meni preuzeli tetak i njegova žena. I oni su se selili po cijeloj Njemačkoj, Norveškoj i Španiji – ispričala je jednom prilikom Jadranka Stojaković.
Pjevačicu je loša sreća pratila i u godinama koje su uslijedile. Stojakovićeva je pri izlasku na binu 2010. godine pala nakon čega se pogoršava njeno zdravstveno stanje, te obolijeva od multiple skleroze.
– Noge su mi postepeno otkazivale dok nisam postala potpuno nepokretna – izjavila je.
Posljednje dvije godine života provela je u Domu za starije osobe “Ivan Pavao Drugi” u Banjoj Luci gdje je 2016. godine umrla sama, nažalost, zaboravljena od svih. Iako nije mogla da svira, pjevačica je do posljednjeg dana sanjala svoju muziku koja joj je davala toliko snage.
U jednom od posljednjih intervjua koji je dala, sa tugom je ispričala da su je svi zaboravili.
– Ne mogu se sjetiti ko mi je dolazio u posljednje vrijeme. Nema više mene. To je to, nemam ni glasa. Ne mogu više, bolest mi je uzela sve. Ne mogu više da sviram, ali često sanjam muziku. Živim cijeli život s njom i kao da imam koncerte dok spavam. Još mogu da je osjetim, još mogu da je čujem…