Vanna Ćurin, Emir Velić i Hana Sarajlić, studenti, autori filma „Meni je ovako svaki dan“: Dali smo glas onima koji su godinama utišani

Piše: Mirela Kukan

„Meni je ovako svaki dan“ kratki je dokumentarni film koji je nedavno promoviran u Sarajevu i iza kojeg stoje imena mladih ljudi, Vanne Ćurin, studentice prve godine Odsjeka međunarodnih odnosa i evropskih studija na Internacionalnom Burch univerzitetu, Emira Velića, studenta treće godine Odsjeka za međunarodne odnose na Internacionalnom Burch univerzitetu, i Hane Sarajlić, studentice četvrte godine Odsjeka psihologije Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Projekt je iniciran u sklopu programa „Poticanje demokratskih vrijednosti i aktivnog građanstva među mladima“ u organizaciji Humanity in Action Bosnia and Herzegovina.

Detalj s vrlo posjećene promocije

Kroz kratkometražni dokumentarni film prikazane su (samo)izolacije četiriju osoba: Edina Hodžića, Denisa Čelebića, te dviju djevojki, čiji su lični podaci izmijenjeni, kako bi se spriječili eventualni rizici kojima bi mogli biti izloženi nakon javnog nastupa.  Ispunivši svoj osnovni cilj, film je prikazao sistematsku i institucionaliziranu marginalizaciju osoba s fizičkim i psihičkim poteškoćama, ali i osoba koje su diskriminirane na osnovu izbora životnog stila, kao što su pripadnici LGBT zajednice. Mladi autori filma od kojih bismo svi mogli mnogo toga naučiti, govore za „Azru“.

 

„Meni je ovako svaki dan“ jedna je vrlo ozbiljna tematika kojom se nedovoljno bave čak i odrasli, pa je  zadivljujuće odakle ideja da tako mladi ljudi tako zrelo razmišljaju?

 

Vanna Ćurin: Smatram da je pogrešno teme kategorizirati kao podobne za komuniciranje unutar određenih dobnih skupina. Marginalizacija je tema koja nam je, nažalost, vrlo bliska, bili mi svjesni toga ili ne. Diskriminacija ne ostavlja niti jednog građanina imunim, a razvija se od najranijih stadija životnog doba. Stoga, vjerujem da je aktivizam, odnosno aktivno učešće u lokalnoj, ali i široj zajednici neophodno za suzbijanje trenutno ustaljenog društvenog narativa. Hana, Emir i ja smo jednoglasni da je tema ljudskih prava i rad na promociji inkluzivnijeg društva na inovativan, ali i svima pristupačan način zaista neophodnost. Tokom cijelog kreativnog procesa stvaranja filma „Meni je ovako svaki dan“, razmišljali smo kako uključiti što više pripadnika skupina koje se svakodnevno nalaze na marginama društva. Iz takvog pristupa se, zapravo, i izrodila ideja o korištenju naracije, kao auditivne prilagodbe filma osobama s oštećenjem vida, te znakovnog jezika, kako bismo film učinili pristupačnim osobama s oštećenjem sluha. Iako jesmo studenti i vrlo mlade osobe, naši postupci svakodnevno utječu na ljude oko nas, pa zašto to ne iskoristiti kao poticaj za aktivnije djelovanje i jačanje pozitivnog stava prema inkluziji.

Vanna Ćurin

O čemu, zapravo, film govori?

Hana Sarajlić: Film koristi koncept samoizolacije, s kojom se većina osoba susrela tokom pandemije Corona virusa, kako bi ilustrirao fenomen permanentne, dugogodišnje, pa za neke osobe i cjeloživotne izolacije. Riječ je o životnim pričama triju osoba koje pripadaju marginaliziranim društvenim grupama. Akteri filma su Denis Čelebić, mladić s cerebralnom paralizom, Edin Hodžić, kojem je dijagnosticirana shizofrenija, te djevojka koja pripada LGBT populaciji, čiji je identitet ostao skriven u filmu. Oni su podijelili svoja iskustva u samoizolaciji, ne onoj koja je preporučena usljed pandemije, nego onoj koja je produkt socijalne stigme i nametnutog društvenog konteksta. Na ovaj način smo željeli poslati poruku da udaljavanje od drugih, kako fizičko, tako i socijalno i mentalno, nije tema o kojoj se treba govoriti samo u okviru pandemije, nego i u okviru važnih društvenih pitanja koja se dotiču ljudskih prava.

Hana Sarajlić

Šta je bio vaš motiv da ga napravite?

Vanna Ćurin: Tokom prvog i drugog modula programa „Poticanje demokratskih vrijednosti i aktivnog građanstva među mladima“, više puta bili smo izloženi temi inkluzije, te borbe za promociju ljudskih prava i ravnopravnosti, osvrćući se na svakodnevne izazove s kojima se uslijed oformljenog narativa prosječnosti suočavaju marginalizirane grupe. Period pandemije je nadalje inspirirao sve nas da iskoristimo samoizolaciju kao koncept kroz koji ćemo pokušati ilustrirati jednakost, ali i njen manjak. Pandemija Corona virusa je većini populacije u Bosni i Hercegovini znatno izmijenila svakodnevicu. Građani su bili dužni pridržavati se mjera izrečenih od nadležnih organa, a jedno od najčešćih uputstava koja su se mogla čuti jesu izoliranje od vanjske sredine. Iako navedena situacija nije bila nimalo prijatna, za određene grupe stanovništva ona je predstavljala samo rutinu. Osobe s poteškoćama u razvoju, fizičkim invaliditetom, LGBT populacija, kao i druge ranjive skupine, iz dana u dan proživljavaju samoizolaciju koja nije zakonom nametnuta, nego je proizvod društvene stigmatizacije. Samoizolacija je iskorištena kao motiv kojim smo se koristili u svrhu poticanja svijesti o postojanju permanentnog stanja izolacije, društvene, mentalne i/ili fizičke.

 

Koliko smo mi kao društvo svjesni diskriminacije koja se čini prema marginaliziranim kategorijama poput onih koje imaju poteškoće u razvoju, ili su invalidne osobe, ili nisu iste boje kože, ili pripadaju LGBT zajedinici ili romskoj populaciji, i sl.?

Emir Velić: Bosanskohercegovačko društvo može i mora ići ka većoj inkluziji i ravnopravnosti marginaliziranih skupina stanovništva. Iako unutar države postoje nevladine organizacije koje su angažirane u polju zaštite ljudskih prava, na institucionalnom nivou se čini nedovoljno ka inkluziji osoba s poteškoćama u razvoju, osoba s invaliditetom, LGBT zajednice, te svih ostalih nepravedno zapostavljenih.

Emir Velić

Kakve su reakcije okoline na ovo što ste napravili, vaše i bliže (roditelji, porodica), a onda i šire (prijatelji, poznanici, neznanci)?

Hana Sarajlić: Ono što je neka vrsta krune našeg rada upravo su reakcije ljudi iz okoline. Naravno, porodica i prijatelji su ponosni. Ipak, sve osobe iz naše okoline, bilo da je riječ o bližoj ili daljoj, podržali su aktivizam mladih ljudi i pozitivno reagirali na sve naše projektne aktivnosti. Na društvenim mrežama dobili smo mnogo upita od mladih ljudi, koji se zanimaju za film, ali i načine na koje u budućnosti mogu učestvovati u sličnim projektima. Za nas je to veoma bitno, jer smo kroz film pokušali dati glas onima koji su godinama utišani, a kroz reakcije poput tih vidimo, zapravo, koliko se glasno, jasno i daleko taj glas čuo. Tokom premijere, sala je bila popunjena do posljednjeg mjesta, a komentari prisutnih nakon filma nadmašili su naša očekivanja. Film je objavljen i na društvenim mrežama i YouTube kanalu. Meni je ovako svaki dan, te pregledi i komentari pokazuju da je ova cjelokupna ideja zaista došla do veoma širokog auditorija. Iako je premijera završena i naše projektne aktivnosti se, barem formalno, polako bliže kraju, reakcije publike potakle su nas da shvatimo da je ovo, zapravo, tek početak našeg angažmana u polju pomoći ranjivim grupama.

 

Koliko su ljudi spremni nakon ovakvih priča promijeniti svoja ograničena razmišljanja i otvoriti se ka drugom i drugačijem, prihvatiti ih takve kakvi jesu i uključiti ih u svoje društvo?

Vanna Ćurin: Inkluzija je dug i težak, međutim, moguć proces. Bosanskohercegovačko društvo je prirodom vrlo homogeno, te je drugo i drugačije, često bilo zataškavano, marginalizirano i prešućeno. Iako je proces građenja snažnijeg, bolje integriranog demokratskog društva dugotrajan, neophodan je za dalji razvoj i integraciju Bosne i Hercegovine kao države. Napredak društva ovisi o tome koga i u kojoj mjeri prihvaća, te kako s drugim i drugačijim živi i sarađuje. U trenutku kada ljudi promijene svoj odnos ka drugačijem, ne samo da ćemo živjeti u harmoničnijem i inkluzivnijem društvu, već ćemo i sasvim sigurno pospješiti politički i ekonomski razvoj.

 

Je li u planu nastavak ovakvih projekata i šta možemo očekivati u budućnosti od vas?

Emir Velić: Zaista smo ohrabreni i inspirirani povratnom informacijom dobijenom od prisutnih na premijernoj projekciji filma. Poznanstva koja smo stekli tokom implementacije proizvode u nama optimizam da će ovaj projekt pronaći put ka dugoročnoj održivosti, te da će doprijeti do učenika, studenata, ali, možda i najvažnije, predstavnika vlasti, te tako sistemski poduprijeti transformaciju društva od diskriminirajućeg ka inkluzivnom. Naša sklonost ka aktivizmu i odgovornost koju osjećamo ka zajednici u kojoj živimo neće nam dozvoliti da se zaustavimo na ovom projektu, te se nadamo da ćemo imati priliku i u budućnosti sarađivati na društveno odgovornim kampanjama. Motiva nam zasigurno ne nedostaje.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti