Priča o “Violeti” počela je 2002. godine i vrlo brzo prerasla u priču o jednom od vodećih brendova higijenskih proizvoda Premium klase u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i široj regiji. Dok su se ostale kompanije gasile, “Violeta” se gradila, i od jedne vrste proizvoda došla na 300, a ono najvažnije jeste da je zaposlila više od 1.000 radnika. Danijela Alilović, voditeljica R&D-a (R&D predstavlja proces u kome se kreiraju nova naučna i tehnološka znanja), sagovornica je „Azre“ s kojom smo dokučili tajnu poslovnog uspjeha. Alilović je rođena 1991. godine u Čapljini, školovala se i završila prehrambeno inžinjerstvo. Jedna je od rijetkih osoba koja može kazati da joj je prvo radno iskustvo bilo sretno i uspješno. Nakon školovanja zaposlila se u “Violeti” te počela raditi u Kontroli kvalitete, a prije tri godine je prešla u Razvoj.
– Bila sam željna učenja i stjecanja iskustva, a menadžment je kombinaciju to dvoje prepoznao i poticao – kaže Danijela na početku razgovora nastavljenog u “Azrinom” stilu, osvrćući se na položaj današnje žene u društvu i jednakost koju imaju ili ne.
I dalje je u BiH rijetkost vidjeti ženu na tako visokoj poziciji. Kako Vaše kolege gledaju na Vas i Vašu poziciju u kompaniji?
– Politika “Violete” je da su voditelji prvi među jednakima i nisu ljudi na koje se posebno gleda ili imaju neke prednosti. Svako ima priliku reći svoje mišljenje i niko se ne smatra „važnijim“ od drugog, neovisno o spolu, dobi ili poziciji. Mislim da se moje napredovanje i dogodilo zbog takve poticajne klime. Posao voditelja je gledati širu sliku i pobrinuti se da se svačiji potencijal maksimalno iskoristi i fokus je na tome. Naravno da vas do voditeljske pozicije vode neke kvalifikacije i vaš rad mora stajati iza vas, ali to vas nikako ne čini superiornijim od drugih kolega, vi ste samo u drugačijim poslovnim ulogama. Kod nas u “Violeti” nije čudno vidjeti žene na rukovodećim pozicijama, jer ih imamo poprilično. Međutim, tu se ne radi o nekoj kvoti koju smo se trudili ispuniti. Prilikom zapošljavanja, ne gledamo na spol nego na sposobnosti i kvalifikacije kao i na to koliko su vrijednosti osobe usklađene s vrijednostima firme.
Koliko je i dalje ženama teže uspjeti i probiti se u poslovnom svijetu?
– Iz mog iskustva nikada nisam doživjela da mi je put trnovitiji samo zato što sam žena, dapače. Često sam imala priliku sarađivati samo s muškarcima na nekim projektima u proizvodnji i sve su to bile veoma uspješne priče. Čak je ta muško-ženska dinamika u poslu zanimljiva i potrebna i u to sam se uvjerila u mnogim projektima.
Vidimo li to onda promjene na polju ravnopravnosti?
– Sve ovisi iz koje perspektive gledamo. Pozitivna stvar je vidjeti koliko su se stvari promijenile kroz zadnje desetljeće i što se meni podrazumijevaju neke stvari koje se mojim bakama i prabakama nisu podrazumijevale. Međutim, mislim da i mi žene moramo biti oprezne oko čega se, zapravo, borimo.
Ja se ne želim boriti da budem jednaka muškarcima, ovdje ne pričam o mogućnostima napredovanja u karijeri ili plaćama. Svaki spol ima svoje jedinstvene osobine i zato dobro zajedno funkcioniramo.
Nemam problem s tim da me smatraju nježnijim spolom, jer mislim da to i jesam, ta naša osobina nam omogućava da i u poslovnom okruženju unesemo određenu dozu topline, nešto što je svojstveno ženama i njihovoj prirodi.
Naša najveća pobjeda bit će kada se budemo osjećale ugodno u svojoj koži i damo svijetu ono na što smo pozvane, ali tu svaka od nas mora naći odgovor za sebe. Biti autentična od kraja, bilo kao domaćica, zaposlena žena, samohrana majka. S takvom promjenom pojedinca mijenjamo i cjelokupno društvo.
Kako se trenutna kriza odrazila na poslovanje i kako ste uspjeli funkcionirati dok se svijet suočava s enormnim gubicima?
– Kriza je utjecala na sve grane gospodarstva, uključujući i našu. Mislim da smo jako dobro vidjeli koliko ovisimo jedni o drugima i kako je važno, prije svega, biti čovjek i pomoći onima u potrebi.
Ono na čemu smo radili bilo je da lanac opskrbe sirovinama bude nesmetan i tu su se kolege stvarno potrudile da imamo dovoljno robe za tržišne potrebe. Uprkos raznim upitima za izvoz, primarni cilj je bio opskrbiti našu zemlju i naše ljude koju su vjerni kupci kroz sve ove godine. Smatram da su dobra organizacija i dosadašnje iskustvo pridonijeli tome da smo uspješno savladali sve izazove posljednjih nekoliko mjeseci. Međutim, još jedna važna stvar je kontinuirao ulaganje u proizvodnju, logistiku, planiranje. Zahvaljujući svim tim faktorima, kriza nas nije zadesila nespremnima, barem u našim glavnim segmentima poslovanja.
Svi vidimo da se ova priča s Coronom nastavlja i gospodarske posljedice će se tek osjetiti. Tu smo posebno oprezni, u stalnom kontaktu s našim partnerima informiramo se i budno pratimo situaciju.
Kad je riječ konkretno o Razvoju, revidirali smo projekte na kojima radimo, neke stvari pomjerili, neke ubrzali. Bilo je to izazovno vrijeme u kojem smo se učili donositi važne odluke brzo, ali i odgovorno.
Imate li “tajnu” i recept za uspjeh i koja je filozofija Vašeg poslovanja?
– Pa rekla bih da je moja tajna možda u tome što se nisam nikada umarala od učenja novih stvari. Uvijek sam u potrazi za novim znanjima u svim poljima, ništa ne uzimam zdravo za gotovo. Sreća koju imam je i da radim u takvoj atmosferi gdje se ovakve stvari potiču. Vrijednost koju “Violeta” njeguje kod zaposlenika je dijeljenje znanja i međusobna saradnja. Ta kultura nas uči da svi možemo svojim idejama doprinijeti da dođemo do nekog idealnog rješenja.
Šta najviše volite u poslu, a šta bi Vam predstavljalo veliki izazov?
– Jako volim svoj posao, omogućava mi da razvijem neke talente za koje sam mislila da ih nikada neću koristiti. Najviše volim promatrati kako nešto novo nastaje, kako podmirujemo razlike, dolazimo do ideja, rješenja i onda gledamo realizaciju u proizvodnji. Naš posao je takav da nakon nekoliko ”sušnih“ mjeseci, kada ti se čini da nisi ništa postigao, dođe razdoblje kada krene proizvodnja i lansiranje novih proizvoda. Ono što kupac vidi kao krajnji proizvod, za nas je mnogo više. Iza njega stoji jedan dugi proces i tim od desetak ljudi.
Koja je najveća cijena posla kojim se bavite?
– Nastojim naučiti održavati zdrav pristup prema poslu i imati neku ravnotežu koja će mi omogućiti da budem objektivna. Samo mogu reći da sam trenutno sretna i zadovoljna privatno i poslovno, što znači da uspijevam za sebe pronaći tu ravnotežu.
Pređimo malo na privatno. Ko je Danijela kad ne radi?
– Danijela je jedna komunikativna djevojka, pričljiva, sa specifičnim smislom za humor (bar ja to tako vidim). Volim čitati, pogotovo psihološke knjige, volim filmove i putovanja. Imam jako širok krug ljudi oko sebe. Uživam u prirodi i u druženjima, tako se punim.
Jeste li ikada bili u prilici da birate između porodice i posla?
– Moram priznati da do sada nisam. Ne zamaram se mnogo time jer ne znam šta će mi budućnost donijeti. Za sada mi se sviđa ideja da budem neko ko će to dvoje probati spojiti, naravno uz neke kompromise u odnosu na sadašnji način života.
Koliko ima istine u poslovici “žena je ženi vuk”?
– Što sam starija to se manje sa ovim susrećem, ali mogu razumjeti odakle ova poslovica. Mi žene uporno mislimo da smo bolje što je neka od nas gora, a ne razumijemo da ima mjesta da sve rastemo i dosegnemo maksimalno svoje kapacitete, jer ima prostora za sve. To upoređivanje s drugima je nešto što apsolutno blokira naše potencijale. Moram otkriti ko smo mi, zapravo, i šta to možemo dati, ne biti kopije ili truditi se biti neko ko nismo, jer će se ta slika kad-tad srušiti.
Kako počinjete svoj dan?
– Počinjem ga nakon kafe. Dajte mi kafu i bit će sve ok.
U koju estetiku se Vi, kad je riječ o modi i stilu življenja, najviše uklapate?
– Svoj stil bih nazvala specifičnim, oblačim se ovisno o raspoloženju, modu vidim kao igru i čak kao neki način izražavanja. Često ćete me vidjeti u haljinama, one su vrlo ženstveni i praktični komadi.
Ne vodim se trendovima nego jednostavno kombiniram ono što mi je ugodno. Što sam starija to više cijenim dobre materijale i udobnu odjeću.
Šta bi Vam u karijeri još naročito bio izazov?
– Pa ne pada mi na pamet neka specifična situacija. Okruženje, posao kojim se bavim je samo po sebi izazovno i ako želite ostati u tom krugu noviteta, morate stalno biti budni. To mi odgovara, jer mislim da ljudi posežu za novim idejama, znanjima tek kada se nađu u frustracijama. Zato sam odlučila promatrati frustracije kao prilike za napredak.