Dva oca na brvnu

Piše: Redakcija

Dva oca. Jedan ima sina, drugi ima kćer. Sin prvog ženi kćerku drugog. Sve u svemu, velika trlema. To su vam oni isti roditeljski nagoni – jedan koji uzdiže sina, a drugi kćer. I to sve pred sami čin vjenčanja.
Onaj koji ima sina konta da je sve u njegovim rukama. On je šef parade, njegov sin ponosno nosi njegovo prezime, a pronosat će ga i snajka. Nastavit će se loza i potomci će nositi čije negoli njegovo „slavno“ prezime. Nema veze što se preziva Guzina, Bitanga, Toljaga, Palikuća, Prdavac, Bubalo, ili kakva Bedevija, Lizalo i Hojrat, važno je da se nastavi ta „ugledna“ loza. Kad smo kod te smiješne strane historije, priča se da je jedan pop, vjenčavajući dvoje negdje u Hercegovini upit’o:
“Mirko Raguz uzeo Miru Zaguz. Ima li tu kakvih smetnji?”
“Nema.”
“E, pa kad nema, onda vjenčavaju se rab Božiji… i raba Božija… Sretno vam bilo.”
I sretno bi bilo i sretno jeste tu i tamo ako se neki od očeva, ja l’ sa ženske ja l’ s muške strane  – a bogme više s muške strane, ne pravi pametan i hoće da dominira.  Eto, on je sve i svja, njemu se dolazi na teritoriju, a on velikodušno upušća snahu na njegovo i zato se njegovo mora da poštuje i kapak.
Znam priču o svekru koji je od onih što ih ne zanima koga to voda njegov sin dok se svadba ne ugovori a kad dođe sudbonosni trenutak, on se pravi važan. Njegova mora biti i prva i zadnja. Jer on je, zaboga, iz čuvene familije Poprdan, njih nikad niko nije mogao za nos vući, oni su stari Poprdani, nije svakom džaiz pred njima prdnut. Oni dobro znaju šta je poprdavanje. A šta pravi čisti prdež. Njima se ne može rog pod svijeću – pardon poprdež pod prdež, prodavati. Jer poprdež najviše smrdi i najdalje se čuje.
E jedan takav „uzoriti muž i otac“ čekao je svadbu svoga sina da se nagovori „prijatelju“.
Dok su se svatovi veselili, muzika svirala, pljuštale čestitke i poljupci, za stolom pri dnu sale sjedili su „prijatelji“. Stari poglavica budućeg plemena u koje odlazi mlada, friško obrijan, raskopčane košulje ispod koje su provirivala šumska područja, započe razgovor, gledajući u mladinog oca koji je sjedio s druge strane stola.
Lagano, više teatralno, lupi šakom o sto i poče:
– Prijatelju, u mojoj kući se mora znati red. Ja sam glavni u svemu. Za sve se pitam. Ni mrva hljeba se bez mog pitanja ne smije kupit’!
Mladin otac, inače jedan vrlo osoran i zapaljiv čovjek, pocrveni od huje dok je u njemu kuhalo. Malo je reći kuhalo, vrilo(!), ali ništa ne reče kao da je znao da će stari nastaviti s iznođenjem ne samo kućnih, nego i bračnih pravila.
Svekar napravi malo dužu pauzu, kao da je u sebi osluškivo svoje riječi, potajno se diveći svojoj majstoriji govorništva. Onda nastavi:
– Kuću sam izgradio svojim rukama, sve sam… Njima sam dao po jedan sprat, kad se ožene da se odvoje, ali za sve se ja pitam. Hoću poštovanje. Nek’ se zna ko je glava kuće.
Mladin otac ga pogleda, onako bezbojno, pa ga preduhitri dok nije nastavio nakon svojih dramskih pauza:
– Čuj, prijatelju, šta ti misliš da ja svoje dijete na vrijeme spasim? Da se ne zove Poprdan. Ni ona ni njezina djeca. Da joj se mahala ne smije u facu. Šta misliš da je fino sada za ruku odvedem odavde, jer niti je kurava sarajevska, nit’ s livade došla.  Šta misliš kako bi bilo da tebe sada jednom opalim šakom u to već prorijeđeno zubalo, da malo vidiš da i ona ima oca?!
Prijatelj pocrveni, kresnu upaljač da pripali cigaretu, otpuhnu dugi dim, pa promuca:
– Ma, nećemo sada praviti belaj. Ja samo kažem kako je.
– I ja, samo kažem kako je – dodade mladin otac. Ustade od stola i nestade u grupi mladića i djevojaka što su već satima plesali i veselili se.
Prijatelj nije ust’o. Ili nije smio, ili su mu koljena klecala.
Danas oni lijepo žive. Imaju kćerkicu, a stari tek ponekad svrati na kafu. Ne spominje pravila ni kućni red. A, i da ih spominje, mlada ga ne bi ni čula. Ne zanimaju je, jer ona vodi svoj život, i lijepo joj je. Kako ne bi bilo, kad zna da ima oca zaštitnika za leđima.
Prošle su četiri godine, njih dvojica na brvnu samo se o rođendanu ili Bajramu sretnu kod mlade u Poprdanovih.
Njen otac ga i ne konstatuje. Tek kurtoazno razmijene pokoju, o nogometu, vremenu…
Dobro mu je očit’o bukvicu. Zna se kol’ko su očevi slabi na žensku djecu.
I ne daju da im dijete udiše i trpi svačiji prdež, makar to bilo samo poprdavanje.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti