Tri žene ruše diktatora: Ko su “Charliejeve anđelice”

Piše: Redakcija

Veronika Tsepkalo, Svetlana Tikhanovskaya i Maria Kolesnikova (Foto: The Guardian)

 

Svetlana Tikhanovskaya, Veronika Tsepkalo i Maria Kolesnikova dolaze iz različitih svjetova i mišljenja im se ponekad razilaze, ali sve tri žele isto – pravedne i slobodne izbore u Bjelorusiji, kakvi priliče jednoj demokratskoj državi.

I nisu jedine. Stotine hiljada Bjelorusa neumorno demonstriraju protiv namještenih predsjedničkih izbora koji su kao pobjednika izrodili Alexandera Lukashenka, autokratu, kojeg mediji nazivaju “posljednjim evropskim diktatorom”. Vlada Bjelorusijom posljednjih 26 godina.

Izgleda da mu se konačno obilo o glavu i 26 godina ponižavanja pripadnica ženskog spola. Žene su, često je govorio Lukashenko, “prirodno ljubazne, slabe i trebaju zaštitu”.

Bjelorusija se nalazi na prekretnici. Ne samo političkoj, nego i društvenoj. U državi koja je duboko patrijarhalna i čiji predsjednik žene smatra krhkim bićima, domaćicama ovisnima o muškarcima, tri su žene ostavile razlike po strani i formirale opoziciju kakvu Bjelorusija nije vidjela od 1990-e – piše zagrebački “Jutarnji list”.

Prvu kapljicu demokratije Bjelorusija je okusila 1990., kada je 37 od 345 izabranih zastupnika formiralo prvu opoziciju i doveli su do kratkotrajne demokratizacije i nezavisnosti zemlje. Možda se to dogodilo kada je Lukashenko 2016. godine “dozvolio” ulazak opozicije u parlament, a prvi put od 2004. godine u njega su ušle dvije žene. Jedna je bila poduzetnica i advokatica, a druga kulturna aktivistica.

Odabir žena za ulazak u parlament bio je strateški potez. Naime, Lukashenkova biračka baza dugo vremena bile su žene. Na izborima 2015. godine osvojio je, prema podacima Nezavisnog instituta društveno-ekonomskih i političkih studija, 41 posto glasova žena, većinom onih starijih od 40 godina. Samo 28,9 posto podrške dobio je od muškaraca. Inače, u Bjelorusiji žene predstavljaju više od polovine (55 posto) birača.

Godinama se govorilo kako su žene iz uglavnom ruralnih krajeva pomagale Lukashenku da falsificira rezultate izbora. I na ovim posljednjima je dio njih vjerovatno stao uz njega. Podsjetimo se samo viralnog videa objavljenog na društvenim mrežama koji prikazuje bakicu, koja je bila članica izborne komisije, kako se ljestvama spušta s drugog kata zgrade držeći u ruci vrećicu punu nečega nalik glasačkim listićima.

To je Lukashenkova biračka baza, ali dvije žene koje su ušle u parlament 2016. nisu pripadale toj demografskoj i socioekonomskoj skupini.

Drugi i puno važniji put kad je Lukashenko potcijenio žene bilo je kada je dopustio da Svetlana Tikhanovskaya uđe u utrku za predsjednicu. Ona je neočekivani heroj ovih izbora. U utrku je ušla kad je njenom suprugu, YouTube blogeru Sergeiju Tikhanovskayu zabranjena kandidatura. Tikhanovsky je posljednjih par godina zadobio simpatije Bjelorusa istražujući afere mita i korupcije.

No, Lukashenko je odlučio zabraniti Tikhanovskayu kandidaturu, a ovaj je tada odlučio mobilizirati svoje pratitelje i pokrenuo tzv. papuča revoluciju. Pozvao je Bjeloruse da skinu papuče i njome zgaze žohara – Lukashenka.

Mjesto kandidata za predsjednika tada je preuzela Svetlana Tikhanovskaya, bivša učiteljica i prevoditeljica te majka dvoje malodobne djece. Za Lukashenka ona nije predstavljala nikakvu prijetnju.

Jer za čovjeka koji smatra da su žene “prirodno ljubazne, slabe i trebaju zaštitu” jedna domaćica nije kandidat kojeg bi se pretjerano bojao. Možda je čak mislio kako će dopuštanjem da se ona kandidira pokazati koliko je “otvoren” prema ideji da žene uđu u politiku.

No, ta fasada nije dugo trajala. Samo nekoliko sedmica u kampanji, mizoginist koji čuči u njemu morao je izaći.

-Poštujem žene, ali naše društvo nije dovoljno zrelo da bi glasalo za ženu. Pod teretom predsjedništva bi se srušila, jadnica – rekao je Lukashenko.

No, Tikhanovskaya se nije srušila. Umjesto toga, odlučila je uzvratiti. Kad je Lukashenko uhapsio njenog muža, zajedno s još dvoje jakih protukandidata, bivšim direktorom “Belgazprombanka” Viktorom Babarykom i bivšim bjeloruskim ambasadorom u SAD Valeryem Tsepkalom, Tikhanovskaya je počela sarađivati s Marijom Kolesnikovom i Veronikom Tsepkalo.

Tikhanovskaya se nije srušila

Kolesnikova je profesionalna flautistica i voditeljica Babarykove kampanje, a Cepkala je voditeljica poslovnog razvoja u “Microsoftu” koji ima podružnicu u Minsku i Valeriyeva supruga. Obje su dio establišmenta, za razliku od Tikhanovskaye.

Saradnju su prihvatile jer dijele zajednički cilj – žele da Lukashenko pusti protukandidate iz zatvora. Kampanju su ekspresno organizirale i podijelile snage. Babarykov tim organizirao je govore kandidata, Tsepkalin se usredotočio na promociju, a volonteri Tikhanovskaye prilagodili su kampanju za njezinu publiku.

I dok se ženski trijumvirat brzo složio oko kampanje, ujediniti njihove birače bilo je malo teže. No, kad je Tikhanovskaya izašla s izjavom da namjerava raspisati nove slobodne i poštene izbore ako je izaberu, birači su joj odlučili dati svoje povjerenje.

Ubrzo su njihove skupove pohodile desetine hiljada ljudi. Na jednom skupu okupilo se više od 60 hiljada ljudi. To je najveći broj ljudi na političkom skupu jednog kandidata u posljednjem desetljeću.

Uz Tikhanovskayu su na pozornici uvijek stajale Kolesnikova i Tsepkala, a mediji su ih od milja počeli zvati “Charliejeve anđelice” zbog simbola koje su prihvatile kao zaštitni znak – podignuta dva prsta u znak pobjede, stisnuta šaka i srce.

Trojka je privlačila ljude gdje god je išla. Svi su se htjeli fotografirati s Tikhanovskayom, ohrabrivali bi je da se popne na pozornicu dozivajući je od milja “Sveta, Sveta!”, željni biti dio gotovo opipljive revolucije. Iako su svi znali kako je Lukashenko falsificirao vjerojatno sve rezultate izbora od 1994. dosad, ovo je bilo prvi put da je ljudima stvarno bilo stalo. Više nisu htjeli šutke promatrati sa strane i prihvaćati da im se laže u lice.

Udruživanje snaga je, osim što označava sve veću ulogu žena u bjeloruskoj politici, biračima dalo potrebnu nadu.

“To je vrlo važan, simboličan korak, jer daje podržavateljima ovih kandidata i, u principu, prosvjednom biračkom tijelu neku vrstu pozitivnog signala nakon vala represije koji je mnoge razočarao. Sada se među ljude vratio entuzijazam, pozitivnost i konstruktivna agenda”, rekao je za “Current Time” bjeloruski komentator i novinar Artjom Schreibman.

U javnosti se tako pojavila nova generacija, ona koje je odrasla na internetu i ima pristup informacijama koje nije režirala vlada. Ona nema namjeru pomagati Lukashenku u namještanju izbora kao što su mu navodno pomagale žene iz ruralnih krajeva svih ovih godina.

Kad su došli prvi preliminarni rezultati, u štabu Tikhanovskaye počeli su slaviti. Neslužbeni rezultati iz nekoliko desetaka biračkih mjesta diljem Minska pokazali su da je Tikhanovskaya dobila u nekim slučajevima i pet puta više glasova od Lukashenka.

Kratkotrajnu euforiju zamijenio je šok kada su rezultati državnih medija pokazali da je Lukashenko dobio oko 80 posto, a Tikhanovskaya oko 10 posto glasova. Svima je bilo jasno da je autokrat lažirao rezultate, ali ovaj put se situacija nije odigrala isto kao svih ovih godina.

Građani su izašli na ulice tražeći ponovno prebrojavanja glasova. Lukashenko je odgovorio nasiljem. Policija je na mirne demonstrante odgovarala vodenim topovima, gumenim mecima, suzavcima i šok-bombama. Uslijedilo je masovno zatvaranje i mučenje više od 6.000 demonstranata, a najmanje dvoje je smrtno stradalo.

Tada su prvo na ulice izašle žene. Tisuće žena obučene u bijelo, po uzoru na kubansku skupinu “Damas de Blanco” koja traži puštanje zatvorenih disidenata, prelilo se ulicama Minska. Spontane demonstracije “Žena u bijelom” potaknuli su i ostale da se pridruže.

Na ulice su izašle liječnice, bivši pripadnici specijalnih snaga bacali su svoje stare uniforme u kontejnere za smeće srameći se postupaka svojih kolega, muzičari iz Državne filharmonije u Minsku svaki dan u 14 sati izašli bi iz zgrade i svirali protestne pjesme, a štrajkanju su se pridružili i novinari državnih medija.

Za Lukashenka najveće iznenađenje bilo je kad su ga napustili radnici. Bio je uvjeren kako će ga podržati njegova vjerna baza birača iz tvornice kamiona MKTZ.

Sa smiješkom i ulaštenim brkovima stao je na malu pozornicu i počeo pričati. Radnici su mu počeli zviždati i vikati “Ukhodi!” (Odlazi!), ne dajući mu da govori. Preneražen Lukashenko morao je otići s pozornice, pitajući se što se to upravo dogodilo.

Između ostalog, dogodila mu se Corona. Lukashenko je, naime, toliko loše odgovorio na krizu oko Covida-19 da je na sebe navukao gnjev i inače indiferentnih glasača.

Potcijenio je svoju protivnicu, nije uspio mobilizirati nove, mlađe birače, a starije je razočarao lažima o koroni. Zbog svega toga, Bjelorusi izlaze na ulice Minska i još najmanje 30 drugih gradova 11. dan zaredom.

Hvatajući se za posljednju slamku spasa, Lukashenko je izjavio da je spreman održati nove izbore i predati vlast nakon ustavnog referenduma.

Za to vrijeme, od tri žene koje su postale lice revolucije, dvije su zbog straha od režima pobjegle iz Bjelorusije te je samo Kolesnikova ostala u zemlji. Tikhanovskaya izjavljuje da je spremna biti nacionalni vođa Bjelorusije, a Kolesnikova naglašava kako je Rusija bila i ostala njihov važan partner.

Poruka naroda upućena vlasti, a koja se iz svega ovoga može iščitati, i više je nego jasna: “Mi smo vam dali moć. Mi vam je možemo i oduzeti”.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti