Ima ovaca koje neće u tor. Jednostavno, vole da lutaju. Ne pokoravaju se čobanu. Ne zato što ne gotive čobana, nego što jače čuju zov slobode od zvuka pištaljke ili čovječijeg glasa.
Nema tu puno enigme. Jednostavno, postoje i među ovcama „Aske” koje bi se družile s drugim zalutalim ovčicama i koje bi da malo odahnu od tora.
E takve ovce nisu za osude ako se malo udalje od stada. To znači jedno: nije laso ni za jednog insana, osim za insana hajvana.
Nekidan sjedim u mom komšijskom kafiću, i uhvatim krajičkom uha zanimljivu priču. Pričaju je dvije žene, već onako ocvale, u cvijetu jeseni, što bi se reklo. Nisu za himbera više, al’ su još dobre za hošafa.
Slušam ih i čovjek ne može a da se ne zamisli. Ova koja priča donedavno je imala momka koji je od nje otiš’o, jer mu ona nije dala izać’ s jaranima!
– Nek’ je on tu pored mene. Možeš mislit’, hoće jednom sedmično s onim svojim temerutima po bircuzima hodat’ i provodit’ se bez nas žena?! – usplahireno će ovoj svojoj drugi, koja nema stava ni o čemu. Samo šuti k’o ibrik i služi za dekoraciju prostora.
– Ja to ne dozvoljavam. Pa gdje sam ja tu?!! – nastavlja ova izblajhana pedesetogodišnjakinja.
Htjedoh joj se okrenut’ i reći pa ženska glavo i zaljubljeni tinejdžeri se u neka doba rastave i svako svojoj kući ode, za svojim obavezama, a kamoli odrasli ljudi, koji bi trebali znati poredati stvari u životu.
Mora čovjek živjet’! Pusti ga barem da tog četvrtka prohojca po svome ako je ostalih šest dana po tvome.
Neke žene prave problem tamo gdje ga stvarno nema. Zar je grijeh što taj njen dotični ima bliskog prijatelja još iz ranog djetinjstva s kojim se druži, nekada u njihovoj omiljenoj kafani, katkada kući?
Nastavlja ona svoju ispovijed: – Ja ti se boničko tako nekidan s posla vraćam i putem smišljam šta ću nam kuhati za ručak, i dok otključavam vrata čujem glasove iz trpezarije. Doveo jarana! Njih dvojica u trpezariji sjede i igraju šah. Roletne su mi pale na oči! Bacim filete i pomfrit na ulje, a sve mi muka i od ovog mog i od ovog njegovog jarana, koji k’o da svoje kuće nema!
Kada je ispržila nekoliko šnicli, jaran reče da ide, ali mu ovaj njen nije dao ni progovoriti, jer je želio da ručaju zajedno. Nije red da mu prijatelj gladan ide na posao iza gotova ručka. Kada ju je upitao hoće li ručak skoro biti gotov, samo je odbrusila da neće, ne okrenuvši se prema njima dvojici. Nema veze, daj ti njemu da on jede, jer žuri, a mi ćemo kasnije, tada on reče. Ona mu je već u sebi načičkala sve po spisku. Pržila je dok ju je vrelo ulje prskalo po debelim rukama, puhala u sebi, ali nije smjela ništa reći. Bilo je kako je on rekao. Jaran je jeo i otišao, a njih dvoje za vratove! Siktala je k’o zmija, i sada se hvalila sagovornici koja je samo govorila „osveti se ti njemu”…
Tada je ova naša zastala i uzrujano izjavila kako se ona nema njemu šta svetiti, jer mu je dovoljna kazna što mu je rekla da joj se ne javlja i što on sigurno pati ta tri dana. – Ne smije, lija, podvio rep pa kunja i čeka da se ona prva javi. Ni za živu glavu, dočeka je sagovornica. Muškarac treba da gradi vezu, da se odnosi s nama k’o s damama, nastavi ova druga filozofirati.
Nastade kratka šutnja, kad ova odlučna opet reče: – Ni mrtva se ne bi više pomirila s njim. On će mene na koljenima moliti da mu se vratim.
A ona je ta koja je htjela da ga izuzme od raje, ljudi s kojima je ponik’o, s kojima je odrast’o i sklopio neraskidive veze.
Čini mi se da mu ona soli na rep ne može staviti. Izgleda da je umjesto nje, upravo on stavio tu famoznu tačku. Sve su prilike da je tako, a ona sebe hudnica jednako tješi: – Baš mi je fino. Skuham sebi nešto nabrzaka, izvalim se, gledam filmove… Toplo mi. On neka pati. Sve je to iz kuće, svi su oni isti.
Zaboravila je ono ključno: duga je noć, a kad bi jastuk samo znao pričati, imao bi štošta reći…
Neke žene baš ne umiju ukru/o/titi goropad…
I pitam ja vas: Je li janje malo negdje zalutalo il’ ga je čoban gonio s lijanom u rukama dok siroto malo janje nije našlo sigurno skrovište?
Niko danas neće zatvora. Makar ga u njemu svaki dan gostila glavom i bradom ona Beluči. Zatvor je zatvor. A posesivnost je bolest. To treba liječiti.
Indira Kučuk-Sorguč