Sjećanje na Nadu Đurevsku: Na sceni je bila četrdeset godina, u Sarajevu je živjela od ranog djetinjstva

Piše: Redakcija

U Sarajevu je prije tri godine u 65. godini preminula Nada Đurevska, jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih glumica Nada Đurevska.

Godine 1983., tadašnja TVSA snimila je remek-djelo, televizijsku dramu „Hasanaginica”, u režiji Aleksandra Jevđevića i prema scenariju Alije Isakovića. Fantastična glumačka igra, koju su utjelovili Josip Pejaković i Miralem Zubčević, zapečaćena je scenom na kraju filma kada Hasanaga, kojeg je glumio Pejaković, izgovara rečenicu: „Hod’ te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas majka vaša srca kamenoga”.

Na momenat kada majka, koju igra Đurevska, biva razdvojena od svoje porodice i mrtva pada na tlo pred Kliškom tvrđavom, u Bosni su pred TV ekranima plakale cijele porodice. U njenoj ulozi i rečenicama likova koji okružuju Hasanaginicu, mogla se pronaći svaka bosanska majka. Bosanske žene su je voljele, identificirale su se s njom i pronalazile se u njenoj pojavi i rečenicama koje je izgovarala.Tako je Nada Đurevska postala „naša”, u najljepšem značenju tog izraza. Sjećanje na snimanje TV drame „Hasanaginica” danas je živo u mislima našeg velikog glumca Josipa Pejakovića, čovjeka koji je bio Nadin glumački partner u nekim od najboljih ovdašnjih teatarskih ostvarenje svih vremena. Ta „Hasanaginica” označavana je kao najbolja verzija svih predstava “Hasanaginica” na prostorima Balkana.

– Sarađivati s njom je bilo sjajno, jer je reditelj, prije svega u liku i djelu Ace Jevđevića, kojeg izdvajam kao reditelja čarobne, najbolje verzije televizijske “Hasanaginice”, znao prepoznati te likove u nama – kaže Pejaković.
Na sceni je bila četrdeset godina, u Sarajevu je živjela od ranog djetinjstva, bila je omiljena, javna ličnost, kako kod publike, tako i kod kolega, no i javnost i ljudi koji su s njom decenijama radili, o Nadi Đurevskoj, našoj najvećoj, najboljoj glumici, malo su znali.

nada1

Produhovljena osoba

– Bila je jedna divna, samozatajna žena, vrlo onako „hermetizirana”, ali veliki prijatelj i veliki drug – sjeća je se glumac Emir Hadžihafizbegović.
Čuvala je svoje misli i emocije za sebe i svoj privatni svijet, koji nam je ostao nepoznanica. Ispod suzdržanog garda koji je postavljala, krila se topla i emotivna osoba.

– Nisam mnogo griješila ni prema prijateljima ni prema drugima. Često sam se izvinjavala i onda kad se onaj drugi trebao meni izviniti. Obično ne volim reći “volim te”, nego to pokažem na neki način, jer ako je iskrena emocija, ljudi je lako prepoznaju. I uvijek sam ja, u svakom odnosu, više voljela. Možda je to dobro – izjavila je u intervjuu za „Azru” u maju 2014. godine.
Promišljala je o smislu ovog života i ovog svijeta, o dušama koje je okružuju i tajnama vlastite duše.

– Bila je posebno produhovljena osoba, možda pomalo i samozatajna, ali njen duhovni aspekt je zaista bio veoma jak. Kada biste stajali pored nje, imali biste osjećaj da stojite pored nekog anđela. Ja vjerujem da tamo gdje je sada i dalje širi svoju divnu ljubav i plemenitost – sjeća se kostimografkinja i scenografkinja Marijela Margeta Hašimbegović, danas direktorica Narodnog pozorišta Sarajevo.
Nikada nije bila skandalozna osoba, nikada o njoj nisu pisali tabloidi, nikada nije davala intrigantne, dvosmislene izjave. Ono što bi u rijetkim prilikama rekla, bilo je jasno, precizno i bolno iskreno.

– Sporo krećem u život uloge. Kao voz iz stanice… I još se dugo osvrćem za onima koji mašu. Mnoge stvari me razbijaju i gotovo sve mi je važno. Nisam od onih koji u prvoj minuti daju završni udarac. Šta je sve potrebno da bi se sašila jedna uloga: od uzimanja kroja, izbora materijala, krojenja, heftanja, nabiranja, štepanja i dovoljno je samo ne podesiti dužinu suknje pa da se otkrije najružniji dio noge ili ne biti vješt u pravljenju rupica za dugmad, pa da čitav model izgleda neuglađen. Glumačka umjetnost je jedna od najsloženijih i najnapornijih – izjavila je 1986. godine u razgovoru za magazin „Sineast”.
Te godine, Nada Đurevska dobila je svoju prvu filmsku nagradu za ulogu šutljive, ali tajno zaljubljene žene u filmu „Od zlata jabuka”. Tadašnja štampa pisala je: „Žiri minulog Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli uočio je briljantnu, minucioznu kreaciju Nade Đurevske i odao joj priznanje Zlatnom arenom za epizodnu žensku ulogu. Nagradu nije primila glumica lično, jer odavno ne prati festivale, pa čak kada je i načula vijest o nagradi, kako kaže, nije mogla ni slutiti da je to baš ona, više je vjerovala u pogrešnu vijest nego u sebe”.

– Nagrada me zbunjuje, ne znam, možda je to stvarno kao neki kredit, jer za ovih deset godina nisam dobila niti jednu, a sada u šest mjeseci tri: u pozorištu, na radiju i eto, sada i na filmu. Pretpostavljam da je i ranije bilo razloga, zato ne znam, možda je to bio sticaj sretnih okolnosti. To vam je kao u lotu – rekla je tada Đurevska.
Nije to bilo ni loto, ni „sticaj” sretnih okolnosti. Glumačke nagrade koje je počela dobijati te 1986., bile su plod ne samo talenta, nego i strpljivog, dugogodišnjeg rada na sebi, od čega Nada Đurevska nikada nije bježala. Tokom 40 godina, koliko je provela na sceni, Nada je igrala u više od 40 filmova, broj recitala i uloga u pozorištu praktično je nemoguće izbrojati. Ostat će upamćene njene uloge u predstavama: “Izgubljeni sin”, “Woyzeck”, “Hamlet”, “Duplo dno”, “Medeja”, “Hotel slobodan promet”, “Paskvelija”… Tokom rata, igrala je na sve tri scene sarajevskih pozorišta, nakon čega ostvaruje vrhunske uloge u predstavama: “Sarah Bernhardt”, “Tartuffe”, “Hamlet”, “Biće, biće”, “Derviš i smrt”, “Kraj igre”, “Suton”, “Roberto Zucco”, “Hanka”, “Partija remija”, “Tvrđava”, “Sakati Billy”, “Višnjik”, “Legenda o Ali-paši”, “Prvi put s ocem na izbore”, “Ženski turbo-folk bend”.
Reditelj koji je naročito volio u svojim predstavama vidjeti Nadu bio je Sulejman Kupusović.

nada3

– Ona je bila njegova muza. Kad god je pravio podjelu, prvo je razmišljao o njoj. Pravio je podjele po njoj. To je bilo veliko prijateljstvo, svakog dana su razgovarali telefonom, dugo pričali o teatru i smijali se. Bila je preduhovita i inteligentna žena.
Zadnji put je ušla u pozorište kada je bila Suletova komemoracija. Kažu da je plakala i bila sva potresena, izašla je i nikad više nije ušla u pozorište – kaže supruga Sulejmana Kupusovića, Svjetlana Kupusović.
Nada je rođena u Skoplju, a kao petogodišnjakinja s porodicom dolazi u Sarajevo. Bit će to grad u kojem će se ostvariti na svaki način, i kao majka i kao umjetnica.

– Studirala sam psihologiju, ali sam bila potpuno asocijalna. Jednom sam ušla u jedno kulturno-umjetničko društvo, da bih to promijenila, jer se nalazilo u neposrednoj blizini moga stana. Gledala sam te mlade ljude kako ulaze i izlaze iz Društva i pomislila sam da bih se i ja mogla s nekim upoznati. Tad sam imala 19 godina i htjela sam upasti u folklor. Rekoh, Makedonka sam, znam „tancati,” ali u to vrijeme su svi bili premali, a za sebe sam mislila da sam previsoka da bih igrala, i tu se javio taj kompleks. Zbog toga sam prije nego je koreograf došao izašla i u hodniku srela Rejhana Demirdžića. On me pitao: “Kuda, kuda, ljepotice?” Rekoh: “Kući”. Kaže on: “Aha”, i povede me do nekih ljudi kojima je kazao: “Evo, doveo sam vam glumicu.” Tad su mi dali da nešto pročitam, valjda da vide da li ja to znam. Ja to pročitah, a oni me odmah uključiše u glumu. Nakon toga Rejhan je insistirao da odem na audiciju u Kamerni teatar, što sam i učinila – ispričala je prije tri godine Nada Đurevska, prvakinja Drame Narodnog pozorišta Sarajevo.

 Beskrajna širina i toplina

Negdje na svom fantastičnom teatarskom putu, kada se njena staza uspjeha počela penjati uz brdo, ona je srela čovjeka svog života, nešto starijeg profesora Miroslava Avrama, jednog od najuglednijih pozorišnih radnika koje je ova umjetnost ikada imala u BiH.

– Bio je častan i hrabar čovjek od kojeg sam naučila sve što znam o glumi. U godinama kada nije bio među nama, bio mi je snaga i inspiracija – sjetila se ona svog pokojnog muža, primajući Šestoaprilsku nagradu 2014. godine.
Iz te njihove teatarske i porodične ljubavi, 1982., na svijet će doći sin Jakov, danas uspješan novinar na AJB televiziji.

– Kad moj sin dođe s posla, ja mu na licu vidim je li umoran. Znam to po načinu kako sjedne, kako otpuhne ili kako se nasloni, koliko su mu bistre oči. Mislim da su te majčine brige uvijek iste. Bez obzira koliko dijete ima godina – izjavila je Đurevska u svom posljednjem intervjuu za „Azru”.
Tog njenog toplog majčinskog odnosa, i širine u kojoj je bilo mjesta za svakoga, sjećaju se i njene kolege iz teatarske struke.

– Iz Nadinih usta izlazila je samo topla ljudska riječ i uvijek biste osjetili samo dobrotu. Uvijek je imala majčinsku potrebu da vas zaštiti od nečega. Imala je tu neku beskrajnu širinu i sve je ljude prihvatala na jedan svoj poseban način. Nikada nije pravila razlike među ljudima – sjeća se Marijela Margeta, direktorica NPS.
Posljednja predstava u kojoj je igrala prije nego što je otišla u penziju u januaru 2014. godine, bila je “Kad bi ovo bio film”, reditelja Dine Mustafića. Napustila nas je najveća diva ovdašnjeg glumišta, koja je u penziju prije tri godine, kako primjećuje Josip Pejaković, otišla bez buketa cvijeća i bez oproštaja. No, njeno djelo je ogromno i neće biti zaboravljeno. Nada Đurevska bila je najveća glumica koju je ova zemlja ikada imala. Titulu kraljice ovdašnjeg glumišta nije joj dao niti jedan žiri, tu titulu su joj dali obični ljudi, oni koji su je voljeli i koji su tužni jer njihova Nada igra predstave na nekom boljem i zahvalnijem mjestu.

Nikada nisam bila pohlepna za ulogama

– Kad je moj suprug bio upravnik pozorišta, trebalo je da se igra “Shakespeare”. I ja sam trebala igrati jednu od uloga. Kasnije, dođe mi jedna glumica, a bile smo i prijateljice, kaže: “Voljela bih igrati Rozalindu, ako je ne dobijem, umrijet ću”. Rekla je to onako, u žargonu, ali sam vidjela koliko joj je stalo do te uloge. Zamolila sam Miru da ja ne igram. Dobila je ona i dobro je odigrala. Za našu malu tajnu saznala je nakon 30 godina. Nikad nisam bila pohlepna za ulogama. Nikad. Nisam željela tuđe uloge, niti sam ikad smatrala da bih ja nešto bolje uradila – kazala je Nada Đurevska, za “Azru”.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti