Kemal Monteno, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjevača, kantautora i šansonijera, da je živ danas bi slavio 72. rođendan. Napustio nas je, nažalost, 21. januara 2015., izgubivši bitku za život u zagrebačkom KBC-u, nakon komplikacija koje su nastale nakon transplantacije bubrega.
Čovjek koji je napisao najljepše ljubavne i najemotivnije pjesme rođen je na današnji dan 1948. godine u Sarajevu, a njegovu životnu priču “Azra” je objavila “In memoriam” 29. januara 2015. pod naslovom “Život kao sreća i tuga, prazan kofer, krivudava pruga”.
Naš Paul Mccartney
Kemal Monteno je bio naš, sarajevski, bosanski, jugoslavenski, balkanski Paul Mccartney, naš Eric Clapton, naš Keith Richards, naš Elton John… Naš Kemica, kako su ga zvali u Sarajevu, gradu kojem je napisao najljepšu pjesmu, gradu od kojeg je više volio samo svoju Branku, svoje dvoje djece i gitaru… U Sarajevu je imao porodičnu radnju “Foto Monteno” u kojoj je radila njegova supruga Branka Monteno s kojom je 44 godine bio u braku.
Sa suprugom Brankom: Bili su 44 godine u brakuNeobična je priča o porodičnom imenu porodice Monteno. U bosanskom telefonskom imeniku tog prezimena gotovo i nema, osim imena Kemalove unuke, kojoj je veliki kantautor posvetio predivnu pjesmu Lora, na svom albumu iz 2009. Prezime Monteno došlo je u ova tmurna brda na sasvim neobičan način i ne tako davno.
– Moj otac je 1945. godine kao okupator stigao u Sarajevo iz Italije. Poslali su ga nadređeni, jer je na biciklu pokušavao da pobjegne iz svoje zemlje. Po kazni je došao u ratom zahvaćenu Jugoslaviju. U Sarajevu je upoznao moju majku i tu je i ostao. Otac je u Italiji imao ženu s kojom se vjenčao veoma mlad, ali ju je, iako je bila u drugom stanju, ostavio zbog moje majke, tako da u Italiji imam polusestru Danijelu, koja je dvije godine starija od mene. Kako je moj otac znao samo italijanski, dok sam odrastao, pjevao mi je njihove pesme, a majka mi je pjevala sevdalinke dok je sređivala stan ili prala prozore. Izgleda da sam se tada zarazio objema vrstama muzike, jer mi danas kada pjevam mnogi kažu da u mojoj muzici ima i italijanske kancone i naših sevdalinki – pričao je Kemal.
Osvaldo Monteno, italijan iz Monfalconea, po zanimanju mašinbravar i antifašist, ostao je nakon rata u Jugoslaviji, u Sarajevu. Tu će upoznati Sarajku Bahriju, rodit će se ljubav i na svijet će 17. septembra 1948. doći dječak Kemal. Otac je htio da njegov sin nosi bosansko ime. Tako je i bilo. I imenom i temperamentom oba roditelja iz različitih podneblja, Kemal Monteno je bio Bosanac i Italijan, u onom najboljem smislu. Slušajući njegove nježne note njegovih velikih, neprolazih hitova, kristalno je jasno kako je Kemal bio dobra simbioza obaju svjetova.
– Rođen sam u sarajevskoj bolnici Jezero, koja se nalazi na brdu iznad stadiona Koševo, na kome sam kasnije proveo veći deo svog djetinjstva. Moji roditelji, otac Osvaldo i majka Bahrija, koji, nažalost, više nisu živi, radili su kao radnici na tom stadionu. Bili smo veoma siromašni pa smo stanovali u baraci odmah iznad stadiona. Mi na verandi, a ispod nas u podrumu bila je jedna ciganska familija. Ja sam ih obožavao, stalno sam se družio s njihovom djecom i češće sam spavao u njihovom stanu nego u svojoj kući. Volio sam njihov način života, veselje koje je uvek bilo prisutno u njihovom domu i pjesme koje su pjevali. Oni su me naučili šta je muzika, pjesma, ali i šta je ljubav – sjećao se Kemal.
Teško i siromašno djetinjstvo
Teško i siromašno djetinjstvo nije bilo tužno za malog Kemala, čiji se otac brinuo za održavanje stadiona Koševo, bio je, naime, oružar i izdavao je kopačke i lopte,dok je posao njegove majke bilo pranje dresova za igrače. Veš mašina tada nije postojala. Ipak, i pored svega, trenuci odrastanja su u svijesti kasnije velike muzičke zvijezde ostali izvezeni zlatnim nitima. Može li ijedan dječak zamisliti i poželjeti nešto ljepše od odrastanja na nogometnom stadionu?
– Naravno da sam zavolio nogomet od malih nogu i lopta mi je bila centar sveta, ako nisam šutirao šest sati dnevno, smatrao sam da mi je taj dan propao. Ta fudbalska karijera je neslavno prekinuta onog trenutka kada je moj stari otišao na roditeljski sastanak u gimnaziju i saznao da ja već šest meseci uspješno izbjegavam odlazak u školu. Tako ljut, to je rekao i mojoj majci, ali, još gore i mom treneru, koji mi je na prvom sljedećem treningu rekao: „Slušaj, bio mi je tvoj otac, rekao da imaš sve kečeve u školi” i otjerao me s treninga. Mada, kraj moje fudbalske karijere je definitivno bio kada me je na treningu jedan ogroman igrač tako potklipio da sam odletio na onu stazu od šljake oko terena, sav se odrao, ustao i rekao: “Lopta nije za mene” – sjećao se ovaj pjevač u intervjuu za srbijanski “Blic”.
Bila je to nevjerovatna sreću za bh., ali i jugoslavensku muziku. Možemo samo zamisliti kako bi njen razvoj bio siromašniji bez pjesama i muzike Kemala Montena. Ipak, mali Kemo je, osim dječačke ljubavi prema lopti, još od malih nogu pokazivao strast prema pjevanju. Neko je mladom Kemalu dao zlata dobar savjet: da ostavi loptu i počne pjevati. Imao je 14 godina i glas o dječaku divnog glasa se brzo širio po Sarajevu.
– Kad sam otkrio muziku, knjige su me manje zanimale. Počeo sam pjevati u osmom razredu. Razredni starešina me je prijavio na takmičenje pevača amatera u Sarajevu. Sećam se da je u žiriju bio Kornelije Kovač, koji je u tom periodu došao u Sarajevo iz Subotice na studije. Bio sam šokiran što vidim tako mladog kompozitora, jer sam smatrao da ta profesija podrazumijeva mnogo starije ljude. Na prvom takmičenju sam pobijedio, iako me tada muzika nije zanimala, već sam smatrao da mi je fudbal na prvom mjestu i družio sam se s fudbalerima. Nakon takmičenja Kornelije mi je rekao da je njegov otac direktor Muzičkog festivala u Subotici i pitao me je bih li se takmičio s njegovom pesmom. Otišli smo zajedno u studio, kako bih probao pjesmu i nakon toga smo se prijavili na Festival – sjećao se Kemal.
I u Subotici će odnijeti pobjedu, no pravi dani ponosa i slave će tek doći. Godina 1967. će biti najznačajnija u životu Kemala Montena. Snimit će pjesmu “Lidija” i trijumfirati na festivalu “Vaš šlager sezone”. Zvijezda je bila rođena.
Ljubav na prvi pogled
Mladi pjevač u usponu u to vrijeme upoznao je osobu svog života.
– Branka je moja prva, prava, velika i jedina ljubav. Zavolio sam je još ’67. godine, prije vojske. Ugledao sam je na korzou, rekao joj: “Moja si”, i – kraj. Početak i kraj. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ona 16 i po, ja 18 i po godina. Kada sam otišao u vojsku, nisam imao para da joj kupim nešto za rođendan, pa sam joj napisao pjesmu “Jedne noći u decembru”. Čim sam došao iz armije, odmah sam se oženio, snimio tu pjesmu i izdao ploču, sjećao se Monteno kako je i gdje upoznao ženu koja će s njim i uz njega biti cijelog njegovog života, u dobru i u zlu, u danima kada je bio na vrhuncu karijere i trenucima kada ga je duša zauvijek napuštala.
Bio je to skladan i uspješan brak, bez ijedne afere koja bi se povlačila po medijima. Branka i Kemal su dobili dvoje djece, Adrijanu i Đanija.
Iz porodičnog albuma: Monteno s porodicom
April 1992.: Jedna zaboravljena pjesma postaje himna grada
– Dok komponujem, ne razmišljam o tome ko će pjevati moju pjesmu. Ako shvatim da će to neko drugi učiniti bolje od mene, onda mu je ponudim. Isto tako, ako mi “legne” tuđa kompozicija, rado je prihvatam. Ja iznad svega poštujem svoje kolege i radujem se njihovom uspjehu – pričao je u ljeto 1979. godine Kemal Moneteno.
– Kad se popnem na pozornicu, ja se onda zovem Kemal Monteno, a kad siđem, ja sam uvijek Kemo. Volim se družiti s običnim ljudima, ne volim izigravati zvijezdu. Znate, postoje neki pjevači koji daju sve za karijeru, a zaborave na ženu i djecu. Ja sam se uvijek trudio to ravnomjerno podijeliti, dio porodici, dio publici i malo sebi, da imamo svi zajedno – rekao je za zagrebački “Večernji”.
Početkom 1992. Monteno je izdao još jedan uspješan album kompilacija i uživao status jednog od živih simbola grada kojem se spremalo neviđeno zlo. U aprilu 1992. u ratnom haosu, u zemlji koja je napadnuta na dan kada se rodila, jedna je pjesma budila nadu. Bila je to pjesama „Sarajevo, ljubavi moja”. Pjesma je nastala davne 1976., napisala ju je još jedna sarajevska legenda, slikar Alija Hafizović Haf, a Monteno je napisao muziku. Pjesma je odnijela pobjedu na festivalu “Vaš šlager sezone” 1976., ali brzo je pala u zaborav.
Muzička kritika nije sa simpatijama gledala na ovu pjesmu, predbacujući Montenu „jer je napravio pjesmu o Sarajevu”. Ipak, u aprilu 1992. trebale su nam takve pjesme. Kada već nismo imali ni pravu vojsku, tenkove i avione, mogla nam je poslužiti i pjesma. Prava i jedina pjesma koja se vrtjela na tadašnjoj TVSA bila je Hafova i Montenova “Sarajevo, ljubavi moja”.
Radnici TVSA bi postavili kamere na zgradu RTV doma, iz pravca centra grada izvijao bi se crni dim, na praznim raskrsnicama RTV doma ne bi bilo nikoga, na TV ekranu bi se ispisivala razna obavještenja tipa: “Mole se građani Lenjinove ulice da brane svoj grad i pruže otpor Belim orlovima”. Kao muzička podloga tog uživo-horora, pjevao je Monteno.
“Da ti roknu samo dvije”…
– Kad je počelo, pokojni Davorin Popović i ja sjedili smo na čaršiji i udarile su granate. Izašli smo van i gledali prema Trebeviću, mislili smo da se neko zeza, da to ne može biti stvarno, da ne može neko bacati granate u jedan grad. Nisam u ratu imao volje ni pisati pjesme… O čemu bih ih pisao? Ja sam sve to uživo gledao, stanujem blizu tržnice koja je bombardirana, gledao sam kako nose i voze ljude, dijelove tijela, ruke i noge, scene koje sam mislio da postoje samo na filmu. Ali, eto, bilo je i uživo – pričao je kasnije.
Monteno nije tada napustio Sarajevo, niti je to mogao, niti je to htio. Ostao je u svom gradu kojeg je nestajalo iz dana u dan, i njegovih simbola i ljudi koji su taj grad činili. Snimio je samo dvije pjesme u toku rata. Jedna je bila “Pismo prijatelju” u narodu poznata kao “Da ti roknu samo dvije”, s najiskrenijim i najdivnijim videospotom svih vremena.
Na stepenicama FIS-a su sjedili i zajedno pjevali Abdulah Sidran, Mahir Paloš, Miki Trifunov, Zdravko Grebo i drugi ugledni građani Sarajeva koji su se tu slučano zatekli.
U ratu je snimio i duet sa svojim prijateljem Arsenom Dedićem.
– Opet ćemo mi k’o nekad’, Haulikovom i čaršijom šetati, žigosani nitima prijateljstva utiskivati tragove u mokru snijegu i kaldrmi, a što pitaš kako smo? Živi smo, živi smo, a što pitaš kako smo? Živi smo, živi smo…
Preživio je rat i pred njegov kraj otišao u Zagreb, gdje je sedam dana zaredom držao rasprodate koncerte u Domu Športova. Vratio se u Sarajevo, ponovo pisao pjesme, pravio nevjerovatno uspješne duete, punio Skenderiju i Zetru nekoliko puta. Bio je ljut na Srbiju i Beograd i zlo koje su načinili njegovima Sarajevu, te je u prvim poslijeratnim godinama bio poznat po izjavama da u Beogradu neće pjevati ni za 100.000 maraka. Kasnije je tu tvrdnju potcrtao, tvrdivši da u tom gradu neće pjevati ni za 100.000 eura. Ipak, pomirio se s Beogradom, koji ga je iskreno prihvatio.
– Kada je Sarajevo u pitanju, sigurno je da neću doći tako brzo, jer sam prevaren sa svih strana – rekao je Monteno 2014., tačno godinu prije smrti.
I u tom tužnom progonstvu iz grada koji je volio iznad svega i kojem je posvetio svoje najljepše pjesme, Kemal Monteno je umro 21. januara 2015.
Umro je u Zagrebu, gradu koji je mogao samo poželjti da se u njemu rodio i stvarao jedan Kemal Monteno. Čovjek koji nije volio slavu, čovjek koji je sebe označavao kao pjevača, Sarajiju i „raju”, čovjeka iz naroda koji je tom istom nezahvalnom narodu ostavio najljepše naslijeđe. Ono koje će pjevati neke nove generacije, u tami nekog novog Vilsonovog šetališta.