Datum koji će se sigurno pamtiti jeste 29. septembar 1994., posljednji dan života sedmogodišnjeg dječaka Nicholasa Greena. Zahvaljujući hrabroj odluci njegovih roditelja da doniraju njegove organe, sjećanje na njega i dalje žive. Dok su bili na odmoru u južnoj Italiji, porodica Green prišao im je tamni auto u kojem su bila dva muškarca. Oni su svoj auto zaustavili kraj auta Rega i Maggie Green, Nicholasovih roditelja, koji su čuli glasne i ljute uzvike da zaustave svoj auto.
– Pomislio sam kako bismo potpuno bili na njihovoj milosti ako zaustavimo auto – rekao je Reg prisjećajući se noći kada je njihov sin ubijen.
– Umjesto toga sam ubrzao. Oni su isto, i dva su se auta utrkivala jedan kraj drugoga kroz noć. Metak je razbio zadnji prozor. Maggie se okrenula i činilo se kako oba djeteta čvrsto spavaju.
Iako je njegova mala sestra Eleanor zapravo spavala, Nicholasa su upucali u glavu. Nekoliko sekundi kasnije vozačevo je staklo puklo, i tamno auto je odjurio.
– Zaustavio sam auto i izašao. Unutrašnje svjetlo se upalilo, no Nicholas se nije micao. Pogledao sam bliže i vidio kako mu jezik malo viri, i vidio sam tragove povraćanja na njegovoj bradi. Prvi sam put tada shvatio da se nešto strašno dogodilo. Kada sam ga tako ugledao doživio sam šok koji je bio najsumorniji trenutak kojeg sam ikada doživio – rekao je Reg.
Njihov je odmor postao noćna mora. Nicholasa su žurno odveli u bolnicu gdje je pao u komu, i ubrzo preminuo. Porodica Green u Italiju je došla s četiri člana, no tragično ju je napustilo njih troje. Nicholas Green preminuo je kao heroj – ne zbog toga što je umro sa sedam godina, nego zbog toga što su Reg i Maggie Green učinili prije nego je njihov sin izdahnuo. Par je odlučio donirati Nicholasove organe, a što će promijeniti živote čak sedam italijanskih porodica.
– U tom trenutku ti su ljudi bili samo apstraktna misao. Nemaš pojma o tome kakvi su to ljudi. To je kao kada date novac u humanitarne svrhe, ali nemate pojma o tome kako će to pomoći. Četiri mjeseca poslije pozvali su nas da se vratimo i sve ih upoznamo u Siciliji, odakle su četiri primatelja organa – kazao je Reg.
Andrea Mongiardo, koja je primila Nicholasovo srce, umrla je 2017. godine. Iako je prestao živjeti prije 26 godine, njegovi su hrabri roditelji odlučili dati Andrei još 23 godine života. Smrt Nicholasa Greena nije bila beznačajna za italijansku policiju, koja je napravila široku istragu u kojoj su službenici nastojali pronaći ubice. Istraga je završila hapšenjem i osudom dvojice muškaraca, Francesca Mesiana i Michele Ianello. Do danas se ne zna jesu li ti ljudi bili pljačkaši, ili unajmljeni ubice koji su pucali na pogrešno auto.
Reg kaže kako je ideja o nedužnom djetetu na kojeg se upucalo dok je bilo na odmoru u njihovoj državi Italijane posramila, i dovela do toga da prihvate ideju o donaciji organa kao načinu iskupljenja. Događaj je uzrokovao l’effeto Nicholas – Nicholasov efekt, a odluka bračnoga para promijenila je način na koji se Italijani nose sa smrću. Godine 1993., prije nego je Nicholas ubijen, jedna osoba na 6.2 miliona ljudi doniralo je organe. Do 2006. godine ta je brojka dosegla 20 miliona.
Pet godina nakon Nicholasove smrti Italija se prebacila na sistem odustajanja 1999. godine. To znači da kada neko umre, pretpostavlja se da su voljni donirati svoje organe, osim ako se ranije ne naznači suprotno.
– Posao koji smo napravili, kako bismo ih podsjetili koliko dobroga može proizaći iz ovoga imao je nevjerovatan učinak kojeg nikako nismo mogli predvidjeti. Država koja je bila na samom dnu kada je u pitanju donacije organa u Evropi se gotovo odmah premjestila na vrh. Nijedna država nije utrostručila donaciju organa.
Uz nevjerovatan porast donacije organa u cijeloj regiji, Italija je nazvala preko 120 mjesta Nicholasu u čast, uključujući i 50 trgova i ulica, 27 parkova i vrtova, 27 škola i 16 drugih spomenika, uključujući i stablo limuna, most i amfiteatar. U SAD-u se isto tako nalaze mnogi monumenti u čast Nicholasa Greena. Reg kaže kako je njegov sin bio nevjerovatno drag, i iako je imao samo sedam godina, i drugi su ljudi bili dragi zbog njega. Smatra da bi Nicholas kao odrasla osoba napravio istu odluku kao što je i on tog sudbonosnog dana 1994. godine.
– Ako je odluka između ljutnje na ljude koji su to učinili i pomaganja nekome drugome kao prvi prioritet, on bi sigurno odabrao pomaganje drugima.
Kada se porodica sastala s onima koji su primili Nicholasove organe, Reg je izjavio kako ih ništa nije moglo pripremiti za to nevjerovatno iskustvo. Kroz suze i radost upoznali su šest ljudi koji su dobili drugu šansu za život, Reg je shvatio da je donacija organa nadišla šest primatelja.
– Roditelji i šira rodbina bili bi razoreni. Imate osjećaj da je uključeno puno ljudi kojima bi životi bili siromašniji da ih nismo spasili. Postoji tuga koja prije nije bila tu. Nikada nisam potpuno sretan sada. Čak i kada sam najsretniji pomislim: ‘Zar ne bi bilo bolje kada bi i Nicholas ovdje bio?’
No porodica zna da je smrt njihovog sina dovela do Nicholas efekta, koji je milionima drugih ljudi dao život. Reg pronalazi novu nadu svaki puta kada priču o svome sinu negdje pročita, znajući da neko po prvi puta čuje tu priču. I kroz tu priču neko drugi će donijeti odluku da kaže „da“ donaciji organa.
Izvor: Faithit.com