Svi smo različiti, hvala Bogu da jesmo. Pa tako ima i žena koje su prirodne krpe, oni tarači kojima se podovi čiste. Dobro, prethodno i kuhinje, kupatila, prozori, a na kraju i podovi.
Ma koliko se mi malo drugačije ženskinje zgražale, njima je to prirodno stanje. Da služe.
Služimo mužu! Služimo djeci! Služimo unucima!
One su tužne kad je sve ok i kad ih neko želi poštedjeti. One nemaju prijateljica. Kažu, nemaju vremena. Imaju obaveza prema porodici. I nemaju nikakvih drugih aktivnosti.
Jer je, prema njihovom, sve drugo gubljenje vremena.
Znam jednu, već je u poznijoj dobi. Nju muž čitav život handri i ne poštuje ni nasamo ni u društvu. No, ona njega voli. Okreće se prema njemu k’o suncokret prema Suncu. A Sunce je baš briga – nikad je nije zagrijalo.
Ona ima obavezu da mu pegla, kuha, da mu titra. Pati ona naglas pred djecom i familijom.
– Eto šta hoće više?! Čitav život sam mu uzorna žena, domaćica, majka… Nikad ručak nije kasnio. Prilagodila se njegovom ukusu. Nikad mu košulja nije kasnila da je neoprana i neopeglana. Sve ispred njega, iza njega…
Isto je prenijela na djecu. Sva se posvetila samo i jedino njima.
I onda ljudi naviknu da je to tako. Ne cijene. Ljute se kad slučajno ne bude onako kako ih je navikla. Ona ne smije biti ni tužna ni bolesna. Ona uvijek mora biti tu na usluzi. Ako ne uradi jednom, ko da nije nikad.
Njen moto je: Trpi i ne talasaj. A tako se ne grade zdravi odnosi. Tako se djeca ne odgajaju. Tako se problemi ne rješavaju, nego samo guraju pod tepih dok ne buknu.
Njoj nikad dijete nije otišlo u školu da ga nije pregledala je li sve ok, da mu nije u torbu stavila domaći sendvič, da ga nije dočekala… Nikad nijedno dijete nije ostavila ni kod koga, nego ih je uvijek vukla za sobom.
Prostrla se, brate, svima osim sebi.
Pa gdje je onda problem? Što ovakve žene ne poštuju ni muž ni djeca? Nije da oni nju ne vole, vole oni nju – negdje u okrajku duše, i nije da im nije draga, ali je ne poštuju nimalo. Više se uvažava mišljenje djeteta nego njeno.
Zato što im ona na ovaj način da ono što je forma, a nije sposobna dati suštinu koja je često puno važnija. Kad joj se dijete pobije u školi, ona mu ne kaže da se brani, ne upiše ga da trenira borilački sport ili kurs samoodbrane, nego ga miluje, cmizdri za njim i govori: – Ne valja se tući, zlato mamino. Sad će tebi majkica napravit’ palačinke.
Da ne pričam o savjetima kćerkama. Sama sebi nije znala dati savjet, a kamoli njima. Ono, frajer kreten, kćerka plače kao što se uvijek plače za kretenima, a mati, umjesto da joj kaže da ga mora šutnuti, ona kaže: – Dušo, možda on tebe voli, evo tebi jedan apaurinčić mamin, samo se ti smiri pa će se sve samo od sebe smiriti.
Istina, ima problema koji se riješe sami od sebe. Ali, tek kad mi uradimo ono što je do nas, i to bez apaurina.
Danas ima unuke. Muž je gleda kao dio namještaja. Djeca kao tetu koja im čuva djecu. A ona, ona odmah poskoči kad joj neko nešto zatraži.
Pošalje ih sve na more kad kreči, da oni ne gledaju majstore i taj belaj nego da odmorni i osunčani uđu u sve gotovo. Djecu tjera da izlaze kako bi ona ostala da unucima. Šalje gotove ručkove i ne očekuje da ona ikad bude pozvana. Ako bude pozvana, to joj je k’o planina, priča o tome mjesecima poslije.
Kako rekoh, vole oni nju, ali kao jednu veoma korisnu stvar u njihovim životima. Što se tiče mišljenja i poštovanja – nula bodova.
Džaba, ona je navikla biti krpa i tu se dobro osjeća. Nismo svi isti.