Džemila Hanumica Zekić: Džennet je na dunjaluku kad nekome učiniš dobro

Piše: Redakcija

Numć Timur i Sidran Abdulah kod Zekić Džemile Hanumice

Najplodnija književnica svog vremena, iako nije objavila nijednu knjigu. Uzor joj je Umihana Čuvidina. Provela skoro tri mjeseca u sarajevskom zatvoru „Beledija“. Bila je veoma lijepa, ženstvena i atraktivna

Priredila: Indira Pindžo

Prije 16 godina, u prohladnim oktobarskim danima, napustila nas je naša najdugovječnija pjesnikinja Džemila Hanumica Zekić. Živjela je 87 godina, ostavivši dubok trag u književnoj historiji Bosne i Hercegovine kao najplodnija književnica svog vremena, iako nije objavila nijednu knjigu. Njene pjesme i tekstovi objavljivani su isključivo u časopisima, i to: “Islamskom svijetu”, “Novom beharu”, “Gajretu”, “Narodnoj uzdanici” (kalendar), “Islamskom glasu”, “Dječijem Novom beharu” i “Muslimanskoj svijesti”.

Već 1932/33. godine, kao učenica drugog razreda gimnazije, Džemila je objavila svoje prve pjesme „Islam“ i Muslimanka“ u časopisu „Islamski svijet“. U periodu od 1934. do 1941. godine, objavila je četrdesetak pjesama i više kratkih proznih tekstova, a nakon pauze uzrokovane Drugim svjetskim ratom i novim društveno-političkim sistemom, tek 70-ih godina prošlog vijeka nastavila je objavljivati u časopisima “Preporod” i “Zemzem”. Objavljivala je i pod pseudonimom Makbula.

Da bi se sačuvala uspomena na ovu za sve nas, kao i buduće generacije, značajnu ženu i njena djela, prof. dr. Nehrudin Rebihić je 2019. godine priredio Izabrane pjesme, crtice i publicističke članke Džemile Hanumice Zekić, objavljene s naslovom „Zeleni biseri“.

Tužna sudbina

Džemila je rođena 30. marta 1917. godine u sarajevskoj mahali Mihrivode, u porodici u kojoj je sve troje djece bilo školovano. Potomak je Ahmeda Vehbija Zekića iz Stoca, pjesnika hronograma na turskom jeziku s kraja 18. i početka 19. vijeka, koji je umro 1801. godine u Travniku kao kadija, a od koga je nesumnjivo naslijedila pjesnički talent. Iako je najpoznatija kao pjesnikinja, pisala je i prozu inspiriranu našim baladama i sevdalinkama, te dešavanjima u stvarnosti, na koja je davala analitičke i kritičke osvrte.

U pjesmama u kojima Džemila pjeva o ljubavi i zaljubljenosti mogu se osjetiti čežnja i melanholija kao u sevdalinkama, a uzor joj je, kako je sama isticala, bila Umihana Čuvidina, prva bh. pjesnikinja, kojoj je posvetila pjesmu „Umrloj pjesnikinji Bosne (Umihani Čuvidinoj)“. Svoju sudbinu je poredila s Umihaninom, jer je i Džemila najveći dio svog života provela sama.

Tužne sudbine naših dviju heroina pretočene su u najljepše stihove koje bilježi historija bh. književnosti, a koji su kasnije bili inspiracija mnogim pjesnikinjama i pjesnicima, ne samo u BiH nego i u cijelom našem regionu. Veoma je značajno njihovo pisanje u vremenu kad je ženska pismenost bila vrlo rijetka. A o objema je govoreno da su bile pismene, religiozne i veoma lijepe.

Živahna i u dubokoj starosti

„Lijepa Džemila nikada nije nosila veo niti marame, što se većinom očekivalo u ono doba od žena i djevojaka. Iako je živjela prilično savremeno, u isto vrijeme bila je  duboko religiozna. Zbog lijepog izgleda i pismenosti mnogi ljudi su je poštovali. Svi njeni savremenici slažu se da je kao djevojka, a potom žena, bila atraktivna. Ova veoma ženstvena pjesnikinja imala je crnu i blago talasastu kosu. Srednje visine. Imala je lijepe i nježne crte lica, gladak ten… I u starosti, kad je bila potpuno sijeda, imala je neki čaroban smiješak koji je sagovornika osvajao“, zapisala je u svom eseju o Džemili književnica Jasmina Hanjalić.

Težak život u braku bio je zbog, s jedne strane, funkcije koju je obnašao Hanumicin suprug u Drugom svjetskom ratu, a s druge, gubitka sina Ragiba u njegovoj nepunoj godini života. Zajedno sa suprugom bila je u sarajevskom zatvoru “Beledija”, gdje je provela skoro tri mjeseca. Nakon izlaska iz zatvora, razvela se i vratila u očevu kuću, gdje je ostala do smrti.

Rahmetli Timur Numić bio je jedan od njenih skrbnika i sačuvao je audio-snimak snimljen kada su je on i književnik Abdulah Sidran posjetili i nagovarali da pređe u kućicu koju joj je sagradila Općina Stari Grad. Iako u dubokoj starosti, na sminku Džemila živahno govori o sebi, detaljima iz svoje mladosti i kasnijeg života, o drugima, recituje i pjeva sevdalinku.

Prema svjedočenjima njenih komšija, iako je živjela sama, uvijek je bila vesela, vedra i susretljiva, mnogo je voljela životinje, naročito mačke, koje je i udomljavala. A djela najbolje govore o čovjeku.

„Džennet je na dunjaluku/kad nekom učiniš dobro/džehennem kad mu naneseš bol,
dakle, oboje je u nama samim“, poručuje nam svojim stihovima Džemila Hanumica Zekić.

O njenoj senzibilnoj duši,  ljubavi, vjeri, događanjima i vremenu u kojem je živjela, suosjećanju s onima koji su patili, protivljenju nepravdi koju su doživljavali, a koja je uvijek bila uzrokovana uskogrudim ambicijama pojedinaca u vlasti, najbolje će nam reći Džemiline pjesme.

 

Pjesma cvate

Svake noći po pet, po šest,
Ja čuvstvenih strofa, stvorim,
Tako moje srce hoće;
Pa se opet ne umorim.

Pjevah, pjevam … i pjevaću
Dok života moga traje,
Snagom pjesme otvaram
Put što vodi u Saraje…

Ne mora ih čitat’ svako,
Poeziju svak ne voli;
Mnogi shvatit’ i ne može
Djevičanske tople boli!!

 

Duhovni doživljaj

Džamija, tekija, ne znam šta bi
dok misao lutaše naokolo…
gdje je most preko kojeg sam prošla?
Kolo života stade
Zasija plamen
Sruši se dunjalučka kuća
sazdana od lažnih dragulja
Samo na azurnom nebu zablista
zvijezda – od iskona.

U kutu tekije-mezar
Sjena lebdi oko njega,
duša uči tekbire,
vire duhovne oči
A kuća mistike aška
sve je viša i viša
u nedogled…
Otvori’ oči,
zapljusnu me java,
dunjaluka led!

 

Bajram

Zora rujna kao lice
Zdravog čeda, brda ljubi…
A posljednji veo mraka
Lagano se diže… gubi.

Srebrenasta rijeka teče…
I udara o obale.
U njezinu gustom grmlju,
Slatko poje ptice male.

Šareno cvijeće u poljima
Bjele grudi naglo širi…
A mekani povjetarac
S juga toplo piri… piri…

Sve je mirno, al’ najednom
Sa munare vitke, bijele,
Razasu se glas tanani
Vasione putem cijele…

Bog je velik! Bog je velik!
Glas odzvanja na sve strane
I iz blagog sanka budi
Sve pobožne muslimane.

Sunce žarko prosulo je
Po zemljici zlatne zrake
Mnogi idu iz džamije
Da obiđu drage rake.

Nekom majka mrtva leži,
Nekom otac, bratac, seka
Mnogi s bolom, jadom, tugom,
Taj svečani dan dočeka.

Licemjerje

Na zemlji ste sebi stvorili
džennet
sirotinji džehennem,
gradite vile od zlata i mramora
vozite se u kadilacima, boinzima
a jahte bliješte nasred mora.
U ruci nosite tespih,
a pod pazuhom Kur’an
sirotinju arapsku plašite
džehennemom,
džehennem je u vašim srcima!

A džennet, da u njeg vjerujete
ne biste ga stvarali na zemlji!
Džennet je na dunjaluku
kad nekom učiniš dobro
džehennem kad mu naneseš bol,
dakle, oboje je u nama samim.

Ne biste gradili vile od zlata i
mramora,
vozili se u jahtama, kadilacima,
boinzima
ženili američkim ljepoticama
da vjerujete u ono što pričate
sirotinji:
Na drugom svijetu
džennet i džehennem da ima!…

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti