Kristina Ivanuš je 22-godišnja djevojka s burnom životnom pričom koja je ove godine postala inspiracija i uzor mnogima. Ona je studentica treće godine marketinga i komunikacija na Poslovnom univerzitetu u Zagrebu i model, a ove je godine postala i dobitnica nagrade “Hermann Gmeiner” koja se dodjeljuje uspješnim mladim pojedincima, na svjetskom nivou, odraslima u SOS Dječjem selu, gdje su smještena djeca bez roditelja i odgovarajuće brige. Za zagrebački “Jutarnji list” prvi put je otkrila bolnu porodičnu prošlost i tragičnu priču svoje majke. Njenu priču je zabilježila novinarka Petra Plivelić, a i sama Kristina je svoju ispovijest najavila putem Instagrama.
-U “Jutarnjem” izlazi priča koju dosad nisam nikome otkrila. Priča koju sam prepričavala u suzama, koje se istovremeno sramim i na koju sam ponosna. To je životna priča moje mame. Napustila me kada sam imala samo tri godine kako bi se oslobodila mučnog života i svakodnevnog zlostavljanja da bi je drugi ponovno zarobili u iste okove. Zbog teških životnih uvjeta moja majka nikada nije bila samostalna, ovisila je o drugima koji su to znali iskorištavati i nije se znala nositi nizom problema koji su je zadesili. Nije sebi mogla sama pomoći. Ali, zato srećom ima mene. Voljela bih da svi pročitaju ovu priču kako bi i mene bolje razumjeli i kako bi zajednički pomogli da se mojoj mami napokon vrati vjera u život. Ova priča je sutra na kioscima. Odvojite par minuta i pročitajte je – napisala je Kristina.
Ona je prije gotovo pet mjeseci dala svoj prvi intervju, njeni prijatelji, kolege, poznanici, nisu znali kroz šta je sve ona prošla. Imala je samo tri godine kada njena mama otišla od kuće, a ona je zajedno sa sestrom sjela pored ceste i čekala tatu da se vrati kući. Nakon tri mjeseca od majčinog odlaska stigla je u Lekenik. Kaže da je teško opisati njihov život i da možda nikada neće saznato kroz kakvo maltletiranje je prošla njena starija sestra. Otac ih je nemilice tukao kada se vraćao s posla, pa čak i zbog toga što su slučajno otišle do prve komšinice. Često su mladu Kristinu znali upitati i gdje joj je tata sada, a ona odgovara kako živi u selu do njene mame, ali nje se odrekao sudskim postupkom.
Kako je kazala njena mama ih je napustila jer više nije mogla trpiti njegovo maltletiranje, a ocu zamjera jedino što se mogao brinuti o njima, ali to ipak nije htio. Majčina teška priča je posebno boli i kako kaže ništa joj ne zamjera, jer ona nije mogla spriječiti nasilje.
Kristina ističe da ju je život u domu spasio, te da je SOS mamu uvijek zvala tetom, jer je nikada nije doživljavala majkom. Njeni pravi roditelji imali su priliku posjećivati ih u domu, no otac to nije želio, a majka često je znala posjetiti nju i sestru. Njena majka cijeli život bila je zlostavljana i maltletirana, kako Kristina kaže nije bila loša majka, nego uopće nije znala kako biti majka. Majka joj je siroče i po rođenju je ostala bez majke, a dvije godine kasnije umro joj je i otac.
– Imala je, baku, ali ona je preuzela brigu samo o maminom bratu. Niko je nije htio, stoga je završila u sistemu socijalne skrbi. Bila je u dvije udomiteljske porodice, ali bilo joj je strašno. Iskorištavali su je za rad, u školi je bila jako loša, išla je po prilagođenom programu. U školskoj biblioteci, koju mi je nedavno pokazala, prepravljala je jedinice u dvojke da ne bi kod kuće dobila batine. Zbog teških životnih uvjeta moja majka nikada nije bila samostalna, ovisila je o drugima koji su to znali iskorištavati i nije se znala nositi s nizom problema koji su je zadesili. Kao mala, u udomiteljskim obiteljima uvijek je bila stranac, nebitna, a u prvoj porodici čak su ju napali vilama. Nikome nije bilo stalo do nje. U drugoj bila je do 18. godine, kada se udala za mog oca. Jednom mi je pričala da su se vidjeli tri puta i onda je bilo odlučeno da će se udati za njega. Bio je 11 godina stariji od nje. Kada su se vjenčali, ona je bila curica, neuka o životu. Nije je se baš puno pitalo. No možda je to bio jedini spas da ne završi na ulici.
Majka i otac zajedno su živjeli 10 godina, a Kristina Kaže kako on nikada nije oprostio njenoj majci što nije rodila muško dijete. Majka joj, kaže, nikada nije bila samostalna ovisila je o drugima.
– Do 30. se već toliko uništila od teškog fizičkog posla da je s 38 išla na operaciju kralježnice. Završila je samo osnovnu školu, a kada se osamostalila od tate prvi posao koji je našla bio je na farmi svinja. Tamo je radila šest godina i tada je bila najsretnija. U to vrijeme uspjela je dići i kredit od 40.000 kn kako bi si popravila prozore i krov na kući i uvela vodu. Beskrajno ga je dugo otplaćivala jer je u međuvremenu izgubila nekoliko poslova. Nakon propasti kompanije dugo nije mogla naći posao. Sve su joj kartice bile blokirane, a dugovi i kredit samo su se gomilali. Konačno, pronašla je posao u mesnici. Tamo je radila 11 mjeseci, ali i ona je propala. Cijeli život radi, a ima mizeran staž jer ju je rijetko ko prijavljivao. Kada su sestre Ljiljana Z. i Jasenka Z. iz susjednog sela čule da će firma propasti, nazvale su moju mamu i ponudile joj posao u njihovoj bloketari, trgovačkom društvu koje se bavi proizvodnjom betonske galanterije. Po maminoj baki čak su joj i neki daljnji i rod. Mama ih je dotad u životu možda jednom ili dvaput vidjela. No, kada su je nazvale, iskoristile su rodbinsku povezanost i istaknule su da joj žele pomoći. Mama je kod njih počela raditi u augustu 2015. i ispočetka se sve činilo u redu. Mami je kredit bio nad glavom, stoga je posao jedva dočekala. Nije niti slutila da najgore tek dolazi. Njen je zadatak bio raditi u kući, čistiti, održavati vrt, odlaziti u Zagreb, u kuću njihovih roditelja i održavati je. Radila je zapravo što god su šefice sestre trebale.
Za četiri i po godine imala je samo sedam dana odmora, a bolovanje nije dolazilo u obzir. Šefice su upravljale njenim novcem i nisu joj davale plaću za koju su se u početku dogovorile. Sestre su je počele i psihički zlostavljati, te mjesecima nije dobila novac.
– Imala bi jedan obrok dnevno. Kada bi je suočila s tim, uvijek mi je govorila da njoj ni ne treba više, a naočigled je kopnila. Pala je ispod 50 kg. Bila je štapić. Ako je bila jako gladna, navečer bi eventualno dobila bananu ili puding. Svoj novac nije imala i nije smjela do prodavnice. Ja sam je poticala da pozove inspekciju rada, da ih prijavi policiji, bilo kome, samo kako bi bila slobodna. Rekla sam joj da tri dana ne dođe na posao pa će tako dobiti direktni otkaz. Ali ništa nije imalo efekta. Prevelik su joj strah utjerale u kosti. Stalno su joj prijetile otimanjem kuće.
Sestre su se tada odlučile na naredni korak, renoviranje kuće u kojoj je živjela njena mama. Kristini su oduzeti ključevi kuće tako da je prilikom jedne od posjeta majku ispred vrata čekala do ponoći. Tada je odlučila da njena mama treba pomoć. Kako kaže s policijom je ispalnirala cijeli tok događaja.
– Javila sam se “Provjerenom”, no nije bilo moguće snimiti prilog onako kako su oni zamislili pa sam odlučila sama spasiti svoju majku. Prvo sam otišla u Centar za socijalnu skrb, a potom i na policiju u Klanjcu. S policajcem sam tačno isplanirala cijeli tijek. Trebala sam mamu dovesti direktno u postaju. Oteti ju, iako je prikladnije reći – spasiti, jer ona je bila robinja.
Glavna drama odvijala se 13. decembra prošle godine koji je za Kristinu bio spasonosan.
– U 6.15 ujutro, prije posla, pozvonila sam joj na vrata. Vani u autu me čekala sestrična. Mama mi nije htjela otvoriti vrata. Mislila je da sam komšija koji joj često dođe nepozvan. On je alkoholičar u invalidskoj penziji koji je pao s četvrtog sprata i preživio, a sad živi bez službenog skrbnika i maltretira mamu. Jednom ju je pretukao u njenom dvorištu. Redovno je vrijeđa i prijeti ubistvom, a sve to jer je, kaže, zaljubljen u nju. Najsretnija bih bila kad bi mama imala ograđeno dvorište da joj ne može prići. Pokucala sam joj ne prozor i povikala da sam to samo ja. Blijedo me gledala kada je otvorila vrata. Vani je još bio mrak. “Hajde idemo!”, rekla sam joj. “Samo se obuci, uzmi dokumente i idemo!” Zbunjeno me gledala i odbijala je ići sa mnom. Protivila se govoreći da će je šefice naći, da će joj zapaliti kuću, da će joj se osvetiti ako ode. Kada je napokon shvatila da neću odustati, od šoka se nije znala sama niti obući. Još uvijek imam tu sliku u glavi. Stajala je zbunjena, tresla se. Nije znala što se događa – kazala je Kristina i dodala:
– Tek mi je u autu kasnije priznala da se boji jer su je dan ranije šefice i fizički napale. Nabile su je šakom u lice, na zapešću je imala porezotinu od noža, a kako su je gurnule, pala je i natukla kičmu. Jedva je hodala. Mama danas živi jadno i bijedno od 800 kn socijalne pomoći. Dala bih sve kada bi joj mogla naći posao. Treba joj posao kako bi joj se vratila vjera u život.
Policija je istu večer podigla prijavu, a slijedećeg jutra su ih tek priveli, a u pritvoru su bile dva dana. Izašle su pod uslovom da budu na udaljenosti od njene majke 150 metara.
– Prvih sedam dana ja sam bila s njom u Zagorju, a potom je mjesec provela kod sestre u Primoštenu. Zatim se smjestila u sigurnu kuću u januaru kako bi se smirila, riješila tableta i fizički vratila u bolje stanje, ali nastupio je lockdown zbog pandemije pa se u maju vratila kući u Zagorje. Još uvijek nema mir, jer se još ništa nije riješilo. Prije mjesec i po dana je tek podignuta optužnica protiv sestara, a mama je tada u poštanski sandučić dobila isprintane članke o njenom slučaju iz crnih hronika dnevnih novina, bez poruke ili potpisa, što je doživjela kao prijetnju i prepala se. Sudski postupak je složen, traže se dokazi i svjedoci, stoga ako postoji netko tko zna više, molim ga da se javi. Mama je očajna i boji se. Nezamislivo mi je da je neko u 21. stoljeću rob, i to u Hrvatskoj, i to više od četiri godine.
Izvor: Jutarnji.hr