Često čujemo kritike na nečiji odgoj, kuću iz koje se izlazi, ophođenje prema starijima, poštivanje… Ima tu istine, ali ima i izuzetaka, jer ista dva roditelja, isti odgoj, a opet sasvim suprotne ličnosti iznjedre, kao da se u putu nisu srele. Takve su bile njih dvije, sestre.
Starija je bila smjerna, tradicionalna, nekako beživotna i zatvorena. Pocrvenjela bi gledajući poljubac u nekom filmu, nikada nije psovala ni pričala lascivne viceve. Nije ih ni pamtila.
Druga, mlađa dvije godine, bila je nestašna. Sasvim različitog temperamenta, sasvim drugačija, i sasvim – svoja. Poštovala je ona roditelje, ali nije nikada zašutjela kada bi joj nešto predbacivali ili je korili zbog ocjena u školi. Vazda je uzvraćala, tvrdeći da je u pravu, da ništa što kažu nije tako. Dakle, rođeni maher za nešto prikriti i istjerati svoje.
Vrlo rano se počela zabavljat’. Momci su je uveliko zanimali, dok bi starija sjedila uglavnom kući, vezla goblen ili čitala dobru knjigu i nizala petice u školi. O momku nije bilo ni riječi. Prvog i zadnjeg momka spengala je tek negdje pred sami kraj studija. Mlađa je svake sedmice mijenjala drugog. Fino je izgledala, vazda dotjerana, u trendu. U neko doba se kao počela malo ozbiljnije vodat’ s nekim momkom, koji joj je po izgledu sasvim odgovar’o. Trajalo je to nekoliko mjeseci.
Jedne godine je rekla svojima da s kolegicom ide na more. Nakon dugih svađa i rasprave, ona je ipak otišla. S kolegicom je, vjerovatno, bio i on, tako da se kasnije ispostavilo da je s mora došla s mirazom u vidu stomačića, koji je mjesecima vješto krila. Ni sestra, ni otac, ni majka nisu ništa primijetili, mada je majka svoje sumnje kako se mezimica malo udebljala, jednog jutra povjerila sestri.
– Šta ti je mama, pa nije Mima drolja! Otkud ti to? Ona nam ne bi nikad takvu sramotu nanijela! – ova se našla u čudu i zdušno je onako, naslijepo, branila sekicu pred majkom.
Ova je i dalje redovno izlazila, dok je starija sestra listala burdu i vadila šnitove.
Ali, jednoga dana, na vratima se pojavio on. Mati i otac su se našli u čudu. Ovaj zgođušni momak hoće da im ženi kćer. Ali, kćer neće. A on bi da roditelji njenu odluku promijene, da je u njegovo naručje gurnu. Ma koliko momak bio uporan, njih dvoje su odbijali stati na njegovu stranu, a i začudila ih je njegova upornost. On, naime, ma koliko bio iskren, prešutio je ono glavno. To će se uskoro objelodanit’.
Nakon njegovog odlaska, otac i majka su sa starijom sestrom dugo razgovarali, jer im se tu nešto nije uklapalo. Apsolutni nemir se uvuk’o u ovu mirnu kuću.
Kad su ovoj vižlici rekli da je on dolazio i šta je rekao, samo je odmahnula rukom uz ono poznato: „Ma, pusti budalu“.
Reče i poreče. Nije prošlo ni desetak dana, a ona se javila telefonom, negdje prije dnevnika, da kaže da se udala i da neće doći kući. Dakle, šok za šokom.
Htjeli su da je obiđu, ali pojma nisu imali ni gdje je. Mobitel je isključila. Te noći nisu spavali. U kući je zavladalo opsadno stanje. Kada je sestra sutradan otišla u firmu gdje je ona radila da je vidi, rekli su joj da je na medenom mjesecu!
A onda se deseti dan po udaji, na vratima pojavila jedna simpatična djevojka. Predstavila se kao njegova sestra, uz obrazloženje da dolazi na muštuluk. Rodio se sin, zdrav i normalan. Majka joj se odmah složila k’o svijeća, sestra joj od „zabezekejšna“ nije uzmogla ni vode i šećera dodati. Kad se mati nekako dozvala pod apaurinima, samo joj je poručila: – Reci joj da mi ne izlazi na oči! Nanijela mi je sramotu do kraja života. Kako ću svijetu na oči!
Ipak, nije sve tako bilo. Kada ga je nakon 40 dana njegova sestra donijela, onako slatkog i bucmastog u bijelom jastučiću, nana se raznježila i toplo ga privila na krilo. Sve je došlo na svoje, neko bi reko happyend, ali je mlađa sestra, ipak, najviše propatila, jer momak nije bio baš onakav kakvim joj se činio. Njeni su joj rekli da se vrati s djetetom, da se oni ne odriču ni nje ni unuka, ali ona to nije htjela. Do kraja je ostala svoja. Izdržala je teške godine. I poravnila, što naš narod kaže.
Starija se udala za onog prvog i jedinog momka poslije sedam godina zabavljanja. Kod nje je sve bilo prema pravilima. Rodila je prekrasnu djevojčicu, ima finog i pažljivog muža.
Sada nešto mislim, je li bolje prepustiti svakome da posluša svoje srce i hrabro se probija kroz život, ili se bolje umiješati i bar pokušati skrenuti tok događaja. Nema tu univerzalnog recepta. K’o što nema ni univerzalnog modela odgoja. Svako dijete je ipak svijet za sebe, makar iz iste utrobe izišli kao ove dvije sestre. I kao takve ih treba prihvatiti.
Pouka ove priče? Neki bi rekli: za sve je krivo more. Da li je? Sami prosudite.
Indira Kučuk-Sorguč