Svojim je ulogama davao sebe, a kad bi skinuo kostim i završio tog dana na setu ili sišao sa scene, sišao je Mustafa Nadarević – Krajišnik, Bosanac, svjetski čovjek, tersonja. Da, tersonja! Mustafa Nadarević je bio ters. Za mene je to najvažnija osobina koju ispravan i uspravan karakter može imati. Biti ters znači ne miriti se sa sudbinom. Biti ters znači biti pravedan
Kažu da postoje glumci koji igraju jednu ulogu cijelog života. Ko shvata doslovno, to bi značilo da igra ulogu u fahu i da je po tome prepoznatljiv. Igrati jednu ulogu u životu zapravo znači biti svoj, originalan i neusporediv. Odigrati hiljade likova tako uvjerljivo da svaki lik ostavi trajni pečat na onog koji ga gleda, a da je glumčev karakter tako jak da ga ni s kim ne možeš zamijeniti pa ni s nekim njegovim maestralno donesenim likom. E takav glumac je bio naš Mustafa Nadarević.
Svojim je ulogama davao sebe, a kad bi skinuo kostim i završio taj dan na setu ili sišao sa scene, sišao je Mustafa Nadarević – Krajišnik, Bosanac, svjetski čovjek, tersonja. Da, tersonja! Mustafa Nadarević je bio ters. Za mene je to najvažnija osobina koju ispravan i uspravan karakter može imati.
Mujo je bio Car careva
Biti ters znači ne miriti se sa sudbinom. Biti ters znači biti pravedan. Biti ters znači biti i težak i dobar istovremeno. Težak si i sebi i drugima zato jer tražiš (ne)moguće, bar toliko koliko se ti daješ u poslu, u odricanju, u prijateljstvu…. U ljubavi. Dobar si jer to radiš zato što voliš čistu jednačinu, bez ikakvih nepoznanica i ulažeš sebe kompletnog. Bez priča iza leđa.
Mustafa Nadarević je bio krajiškoga soja; što na umu to i na drumu. Nema kalkulacija i licemjernih tapšanja i smješkanja, što je postao loš nepisani običaj u pozorištu. E taj bosanski ters, čije ime znači odabran i odlikovan, odabran je bio po svemu; po talentu, istinoljubivosti, šarmu, čistoj emociji, po karizmi i duhovitosti, po snazi i poštovanju. A odlikovan je svim odličjima koje možemo zamisliti, od kojih će ostati vječiti aplauz.
Njegova ekipa u FIST produkciji, s kojom se saživio svih ovih godina koliko se snimao serijal „Lud, zbunjen, normalan“, kaže da nikad nije primijetila ni trun „zvjezdanog“ u njemu.
Kažu da je volio „jaje na oko“, pazio svu ekipu, učestvovao u svim akcijama. Ništa mu nije bilo teško. Išao bi često u Trebinje kod svoga prijatelja vinara i cijeloj ekipi donosio vino. Muicinu maksuziju. Mujo je bio Car careva – svi to tvrde.
Nikad nije imao posebne zahtjeve, osim želje da se osami prije snimanja i scenarij prođe „na svoj način“. Što bi se slobodnije reklo: „križao scenarije po svom ćeifu“. Jer, on je bio kreator. Glumac koji misli, insistira na čistoći jezika, pa bio to i žargon, na tačnosti replika, i ne prepušta ništa slučaju.
Njegov scenski govor je nešto što se treba učiniti u školama. Kod Mustafe Nadarevića nije bilo nevažnog slova u riječi.
Nadarević prije skoro 24 godine u intervjuu s Indirom Kučuk-Sorguč, kolumnisticom „Azre“, tadašnjom urednicom Kulture u „Dnevnom avazu”
Sjećam se kada je dolazio poslije rata da radi kao profesor u Sarajevu, na Akademiji scenskih umjetnosti, da je kuražio mlade glumce, isticao njihove kvalitete, tražio ono što znaju, a ne što ne znaju. Ali, osjetljiv na scenski govor, znao je pojedinima onako šeretski dobaciti: „Ako ne znaš šta igraš, onda bar dobro artikuliši!“
Tada je donio u Sarajevo jednu titansku energiju, vrhunski zanos i želju da se iz ruševina podignemo kulturno jači i potentniji. I zaista je s mladom ekipom glumaca režirao nezaboravnu predstavu „Let iznad kukavičijeg gnijezda“ u hladnom i nekorištenom Domu policije te izazvao apsolutnu pometnju, karte su bile rasprodate za nekoliko predstava unaprijed. Oživio je našu kulturnu scenu, donio nam drugačiju „Hasanaginicu“ s dvije postave, pomakao nam zastore pred očima, vidjeli smo da neke svjetlosti tek vidiš nakratko a neke traju kao svjetlosna godina.
Naš ters. Mustafa Nadarević. Veliki umjetnik, veliki karakter.
Svoju Bosnu smatrao majkom
Sjetimo se tog tersa Amidže Idriza – koji nije mogao okabuliti što mu snaha s ovim njegovim „gubitkom“ nije vjenčana i nakon smrti.
Sjetimo se mladoga jogunastoga ters-Mustafe u „Mirisu dunja“ koji šuruje s okupatorima a platonski voli Jevrejku koja se krije u njegovoj kući i tersluk naslijeđen od oca bude i njegova kob.
Sjetimo se daidže Zije u „Ocu na službenom putu“ koji svoj grijeh pokazuje kroz dert i crnu žuč – kada u karasevdahskom zanosu udara čelom u staklo od flaše.
Sjetimo se „na svoju ruku“ milicajca Bonaparte koji luđački proganja Kuduza.
Sjetimo se tersa Španca u „Gluvom barutu“ koji je nepokolebljivo držao svoj liniju KPJ borbe.
Sjetimo se tersa Izeta Fazlinovića koji ne odstupa od zadanog i živi život punim plućima do posljednjeg daha.
Sjetimo se svih njegovih fantastičnih rola, ali sjetimo se posebno uloga koje je podario bosanskohercegovačkom filmu, jer je tu Mustafa u svom ambijentu, u svojoj Bosni koju je smatrao majkom, baš kao pjesnik Hamza u „Savršenom krugu“ koji joj je podario i glas i jezik i pjesmu:
O čemu, u snu, pjevaš sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko,
Abdulah Sidran ( „Mora“)
Otišao je onaj Najbolji
Mustafa Nadarević, naš Mujo, kojem je nadimak Muica dala njegova majka tepajući mu, a on ga stavio i u e-mail adresu, nikad nije bio u deminutivu. Samo u augmentativu. Nikad u komparativu, samo u superlativu.
Otišao je onaj Najbolji. Mustafa Nadarević je dao najbolje.
Nedostajat ćeš nam bosanski tersu, uvijek i zauvijek.
/In memoriam velikanu glumišta Mustafi Nadareviću objavljen u printanom izdanju magazina “Azra” koji je od ove srijede na svim prodajnim mjestima širom BiH. Šta sve u novom broju donosimo pogledajte na našem YouTube kanalu: