Čitava naša zbilja koja u percepciji malograđanske mitomanije i mitopoetike tako gordo zvuči može se objasniti najprizemnijim nagonima. Nismo se ni otrijeznili od neoliberalnog malja koji nas je udario po glavi, a na nas se sručila avet virtualnog svijeta koja nas melje svojom natrulom metasintaksom. Moglo bi se reći: nije sveprisutan Bog, nego spektakl
Davne 1969. godine, u hladnim decembarskim danima, kakvim i trenutno svjedočimo, jedan od najvećih kantautora bivše Jugoslavije Arsen Dedić objavio je svoj prvi album „Čovjek kao ja“, koji je vrtoglavom brzinom dospio na vrh tadašnje top-ljestvice prodanih albuma. Osvojio je naslov zlatne ploče, prve uopće za jugoslavensku diskografsku kuću„Jugoton“, a prodan je u 60.000 primjeraka. „Čovjek kao ja“ uvršten je među najbolje debitantske albume jugoslavenske muzike svih vremena.
Mogli bismo reći, čim se pojavio na estradnom nebu svrstao se među najsjajnije zvijezde, a njegova zvijezda sija punim sjajem i danas, pet godina nakon njegove smrti, u pjesmama i stihovima koje nam je ostavio za vječnost. Originalan u stilu, buntovan u karakteru, a staložen i direktan u stavovima, Arsen je svojim stihovima brilijantno analizirao tadašnje društvo, poredak i ljude. U svemu što je napisao skrivene su poruke i pouke, koje su već postale svevremenske. Interesantan prikaz Arsenovog lika i njegove osobnosti kroz njegove stihove dao je hrvatski pisac, Šibenčanin Ivan Klarić, čije vam dijelove donosimo.
Ironija i apstrakcija
„Umjetnički opus Arsena Dedića svojim renesansnim obuhvatom prirodno se naslanja na djela Jurja Šižgorića i Fausta Vrančića. Odabravši jasnoću, ironiju i opuštenost kao svoje ishodište, izgradio je umjetnički univerzum kojemu je stran svaki akademizam, formalizam i birokratizam svake vrste. Nazvavši se ‘pjesnikom opće prakse’, bacio je rukavicu u lice akademskom pjesništvu, koje, bolujući od kompleksa umjetničke mode, nije moglo, a možda nije ni htjelo, izraziti ono što je Arsenu s lakoćom polazilo od ruke. Nitko bolje od Arsena nije znao izraziti naše osjećaje, čežnje i stremljenja i možda ne bi bilo pogrešno reći kako je svih tih godina Arsen bio glasnogovornik ljubavi. Ali, svesti Arsena samo na osjetilno polje spoznaje bilo bi pogrešno.
Ako je Bob Dylan zbog svoje sposobnosti stalnih umjetničkih preobrazbi dobio nadimak Kameleon, tada ga Arsen u tom segmentu mnogostruko nadmašuje. On je Minnesinger izuzetnog socijalnog intelekta, folk pjevač u tradiciji Woodija Guthriea s rokerskim instinktom za pobunu, on je francuski šansonjer, ruski pjevec, majstor đenoveške škole. On je sve to. Ali, kad smo nakon svih tih metamorfoza uvjereni da smo upoznali sva njegova lica i da nas ničim ne može iznenaditi, on nas iznenadi gustom poetskom sintaksom koja podsjeća na Ujevića ili Cohena. Ujevića je majstorski uglazbio, a Cohena isto tako majstorski prepjevao, nudeći im tako da postanu njegovo drugo ja i pružajući njima priliku da to isto on bude njima. Arsen će reći: ‘Ujević mi je najbliži na svijetu’. Ujevićev ‘Odlazak’ i Arsenov ‘Vlakom prema jugu’ nastali su iz istog sloja poetskog univerzuma, iz istih poetskih čestica.
Arsen ništa ne uzima zdravo za gotovo. Za njega ne postoji ništa što nema drugi uvid. Njegov odnos prema zavičaju je dijalektički. Dok mu drugi epigonski podilaze, on ga čini svojim, suprotstavljajući mu se snagom svog duhovnog habitusa. On uzima lokalni kolorit, jezične idiome, da bi ih visokom poetskom stilizacijom uzdigao u samosvojni poetski izričaj. Ukorijenjenost u zavičaj ima minimalističko određenje. Obukavši dalmatinsku narodnu nošnju, preuzevši zavičajni fon, on se autoironijski ograničava kako bi izrekao stvari od univerzalnog značenja. Arsen će reći: ‘Moj zavičaj je koliko ja odredim’. Ili: ‘Moj zavičaj ima kvadraturu vikendice’.
Treba primijetiti kako njegovo djelo ima značajno izražene elemente apstrakcije, što se gotovo u pravilu previđa, jer Arsen govori o konkretnim stvarima. U njegovim pjesmama toliko je podstanarskih soba, pravilne prehrane, obala, oskoruša, kišnih ulica, brodova, da nam se čini nevjerovatno kako su to u svojoj biti sasvim apstraktni entiteti. Uočimo jedno. Bez ironije nemoguće je govoriti o apstrakciji.
Kad govori o zatvorenim kinima u Šibeniku, on progovara o nestanku jednog osjetilno analognog svijeta čiji se posljednji obrisi gube u virtualnom simulakrumu koji nas svakodnevno proždire. Tu se nostalgija miješa s ironijom i ukazuje na pukotine u vremenu. Njegova nostalgija vrlo često ukazuje na izgubljeno, čime preuzima aktivnu filozofsku poziciju. Govoreći o nestalom, on govori o povratku, o onome što je postojalo, a što ni u kojem slučaju ne smije i ne može nestati.
Nikome nije podilazio
Arsenova nostalgija se opire. Ona sintetizira staro i novo vrijeme, reinterpretira i implementira jedno u drugo. Ako za nečim možemo biti nostalgični u dedićevskom smislu riječi, onda su to osjećajnost, suosjećanje i prirodnost koje smo izgubili u globalističkoj neurozi, i koje smo, ako se mogu izraziti Arsenovim riječima, predali bezvoljno. Arsenov jezik je dihotoman. S jedne strane, on je opor, ponekad čak i grub, a s druge, fluidan i mnogoznačan. Upravo zahvaljujući toj dihotomnosti, njegovi stihovi nikada nisu mogli postati banalni i stalno su se punili novim značenjima.
Govoreći o jednostavnim stvarima i elementarnim ljudskim osjećajima, Arsen je uspio biti podjednako kroničar koliko i prorok. Mogli bismo reći kako je Arsenova etička pozicija u današnjem globalističkom svijetu koji propagira konzumeristički konformizam i bezličnost svake vrste, raritetna u svakom smislu. Ostajući vjeran svojoj romantično anarhoidnoj poziciji, Arsen se svemu tome uspijeva oduprijeti zato što nikome ne podilazi, jer je subverzivan na svoj, suptilni način.
Arsenovo djelo nas objašnjava i u trenucima kad želimo ostati neobjašnjeni sami sebi. Ono nam ne dozvoljava da se survamo u zamku anomije. Njegov harmonijski slog je jasan, klasično određen, tako da se često iznenadimo kad zavirimo u njegove partiture i vidimo kakve se to harmonije kriju ispod naizgled jednostavnih melodija.
Moderato Cantabile
Svi veliki šansonjeri stvorili su u ranim dvadesetima pjesmu koja bi se mogla nazvati njihovim zaštitnim znakom. U Arsenovom slučaju to je ‘Moderato Cantabile’. Ali, ‘Moderato Cantabile’ je postao više od zaštitnog znaka. Postao je točka u vremenu od koje se sve mjeri u kantautorskoj glazbi na ovim prostorima. Sve prije bilo je prije, a sve poslije, poslije. Prisjetimo se samo stihova: ‘Rijeka donosi jesen /dugo umire grad / i u nama toliko ljeta / mi smo siročad svijeta…’ To je hidrogenska bomba bačena u malograđansku mizanscenu.
Kasnije stvaralaštvo koje je slijedilo isti ili sličan artistički senzibilitet, moglo je biti ili nadahnuto tom pjesmom ili postati smiješno. To je kanonska snaga. Snaga koja stvara, ali ne zaboravimo, i ruši. Energija transpozicije kojom je pjesma nabijena odjekuje i danas, ona nas iz obrisa Dijabelijeve sonatine podsjeća na što sve pristajemo, a ne bismo smjeli, koliko smo slabi, misleći da smo jaki, koliko smo neslobodni, misleći da smo slobodni i, konačno, koliko ne znamo voljeti, misleći da znamo.
Kao malo koji pjesnik znao je ovladati svojom mediteranskom melankolijom, kako bi odredio poziciju svog poetskog subjekta. Ako je poezija ovladavanje neovladivim, onda je Arsen majstor poetske vještine. Njegov poetski subjekt je dinamički paradoksalan. On, istini za volju, izrasta iz mediteranske melankolije, iz te veličanstvene distanciranosti od svega, da bi se pretvorio u nešto sasvim drugo, u duhovni dinamizam koji naizgled mireći se sa svijetom progovara o njihovoj paradoksalnosti. U svemu tome, u toj unutarnjoj borbi, njegova poezija uspijevala je biti podjednako popularna i elitistička, lirska i žurnalistička, ekstrovertna i introvertna, tvoreći jedan jedinstveni dedićevski poetski prostor.
Nitko se nije tako narugao našim idolima i političkim strastima, kao Arsen, anarhoidni genijalac spreman u svakom trenutku izvrgnuti ruglu naše samoustoličene bogove. A naša skorojevićevska sredina upravo je kao vulkan izbacivala ‘samoustličene bogove’ i u svemu tome samoustoličenost je postala naš ‘modus operandi’.
Magijsko beznađe
Kada je u devedesetima napisao ‘Ministarstvo straha’, od samog početka bilo je jasno komu i čemu se obraća, i, konačno, zašto to čini. Arsen je tada pjevao: ‘Ah, Mitteleuropa/ah, taj naš Weltschmerz/ dok posvuda cvjeta/Domoljubni šverc’. Ili: ‘Život se troši kao kreda, prate nas zli gnomi…’.
Govoreći o tim olovnim vremenima, Arsen se ne vodi isključivo kroničarskim instinktom, on ulazi u dijalog s vremenom, nudi mu alternativu, makar i utopijsku kao u pjesmi ‘Dva ljubljanska dana’. Arsen će u toj pjesmi napisati: ‘Preplavila nas zelena rijeka / Pili smo pića njihova rijetka / Kao na drugom kraju neba / Tek koji korak od Zagreba / Sutra svatko svojim putem / Do toplog bezdana/ U sigurnost i u masu/ Nezaboravna su dva ljubljanska dana’.
Arsen jasno iskazuje beznađe vremena, on ga ne skriva, i ne samo da ga ne skriva, on ga razotkriva, pokušava pronaći utopijsku oazu u sveopćem košmaru. Pobjeći iz sigurnosti mase, iz tog lažnog zrcaljenja u kome svako odašilja lažnu sliku o sebi kako bi se pokorio zakonima krda. Arsenovo beznađe nije bez magije. I upravo to, mogli bismo ga nazvati ‘magijsko beznađe’, određuje njegovu poziciju u odnosu prema stvarnosti. Uzimao je krhotine stvarnosti, igrao se s njima kao s kockicama i onda od njih pravio magijski svijet. Tko u tim devedesetima nije osjetio utopijski instinkt, za njega se s pravom može reći da ga je vrijeme progutalo, da se survao u ralje Demijurga.
Album ‘Ministarstvo straha’ nosi naziv po istoimenom kultnom filmu Fritza Langa iz 1944. godine. Langov film i Arsenov album proizlaze iz atmosfere straha koja ledi krv u žilama i zaustavlja disanje. Tu se manifestira jedno osjećanje kako se zlo samo perpetuira, izlijeva iz jednog u drugi oblik, ne mijenjajući pritom svoju bit. Arsen o tome kaže: ‘Oni nikad neće pasti / nove face, stari znanci / bilo tko da je na vlasti / na kraju se kolju janjci’.
Virtualna stvarnost
Naša novija povijest puna je neurotičnih momenata. Tek što smo izronili iz ratnog vihora, uletjeli smo u ralje prvobitne akumulacije kapitala u kojoj caruju kriminal, pohlepa i nasilje. Religija je pretvorena u oružje dekadencije. Naše molitve su postale trgovački priručnici. Čitava naša zbilja, koja u percepciji malograđanske mitomanije i mitopoetike tako gordo zvuči, može se objasniti najprizemnijim nagonima. Nismo se ni otrijeznili od neoliberalnog malja koji nas je udario po glavi, a na nas se sručila avet virtualnog svijeta koja nas melje svojom natrulom metasintaksom. Moglo bi se reći: nije sveprisutan Bog, nego spektakl. Ta virtualna stvarnost s kojom Arsen ne komunicira, ponudila je spektakl kao rješenje našeg pitanja. Čini se da smo došli do kraja povijesti. Arsen bi se tome s pravom narugao.
Za svoj rad Arsen je primio brojne domaće i međunarodne nagrade od kojih svakako treba istaknuti nagrade ‘Tenco’ i ‘Brel’. On je bio prorok generacije koji je izrekao svoje vrijeme u lucidnim fragmentima. Prorok iza estradne maske, Arsen nam se približava polako i uvjerava nas da nakon što smo se razočarali u lijeve i desne društvene koncepte, u ovakve ili onakve filozofsko religijske sustave, ipak postoji prostor u kome možemo pronaći utočište, prostor omeđen ljubavlju, tom jedinom egzaktnošću njegova pjevanja.“