Odlomci romana „Grad za djevojke“ (IV): Oduvijek sam bila lijepa, Angela

Piše: Redakcija

 

Foto: Buybook

 

 

Iz pera Elizabeth Gilbert, autorice bestselera „Jedi, moli, voli“ i „Potpis na svim stvarima“, stiže romaneskna delicija “Grad za djevojke” o glamuru, seksu i avanturama, o mladoj ženi koja otkriva kako ne morate biti dobra djevojka da biste bili dobra osoba.

“Azra” ekskluzivno prenosi četvrti odlomaka iz romana “Grad za djevojke”

 

Kada sam napunila trinaest godina, baka Morris mi je kupila šivaću mašinu koju sam godinama kasnije ponijela sa sobom u New York. Bila je to elegantna crna Singerica 201, ubitačno moćna (na njoj sam mogla štepati kožu, s njom sam sama mogla tapacirati Bugatti!). Do današnjeg dana niko mi nije dao bolji poklon. Kad su me roditelji poslali u internat, Singericu sam ponijela sa sobom, a ona mi je donijela veliki utjecaj među gomilom privilegovanih djevojaka koje su redom željele da se oblače dobro, ali nisu nužno posjedovale vještine potrebne da ostvare tu želju. Nakon što se pročulo da mogu sašiti šta mi je volja – a to je zaista bilo tačno – djevojke iz škole Emma Willard nisu mi prestajale kucati na vrata i preklinjati me da im otpustim struk ili popravim porub ili da za njih preradim formalnu prošlosezonsku haljinu koju su naslijedile od sestre. Te godine provela sam nadvijena nad Singericom, poput mitraljesca, ali to mi se isplatilo. Postala sam popularna – a u internatu, kao uostalom i u životu, ništa osim toga nije važno.

Moram napomenuti da je drugi razlog zbog kojeg me je baka naučila da šijem bio taj što sam bila čudno građena. Od najranijeg djetinjstva bila sam previsoka i imala preduge noge. Adolescencija je došla i prošla, a ja sam nastavila da rastem. Grudi mi godinama nisu bile vrijedne spomena, a torzo mi se rastezao u nedogled. Moje ruke i noge ličile su na lijane. U prodavnicama nikad nisam uspijevala pronaći nešto što bi mi savršeno stajalo, tako da je za mene uvijek bilo bolje da sama sebi šijem odjeću. A baka Morris – blagoslovljena bila – naučila me je da biram odjeću koja ugodno naglašava moju visinu, ne čineći da izgledam kao da hodam na štulama.

Ako zvučim kao da potcjenjujem vlastiti izgled, to mi nije namjera. Naprosto, iznosim činjenice o svojoj tjelesnoj građi: bila sam visoka i vitka, i to je to. Ako misliš da ću ti sada ispričati priču o ružnom pačetu koje je otišlo u grad i tamo shvatilo da je lijepo, ne brini – ovo nije ta priča.

Oduvijek sam bila lijepa, Angela.

Čak, oduvijek sam toga bila svjesna.

Da budemo načisto, zgodni muškarac koji je zurio u mene dok sam u vagon‑restoranu pijuckala svoje zaslađeno mlijeko i jela kompot od krušaka, činio je to jer sam bila lijepa.

Na kraju mi je prišao i pitao može li mi pripaliti cigaretu. Rekla sam da može, a on je sjeo kraj mene i počeo flertovati. Bila sam oduševljena njegovom pažnjom, ali nisam znala kako da je uzvratim. Zbog toga sam na njegovo udvaranje odgovorila tako što sam se zagledala u prozor i pretvarala se da sam duboko zamišljena. Blago sam se mrštila u nadi da ću zbog toga izgledati ozbiljno i dramatično, iako sam vjerovatno izgledala samo kratkovidno i zbunjeno.

Situacija bi postala još čudnija da mi pažnju nije odvukao, i dosta dugo zadržao, vlastiti odraz u prozorskom staklu. (Oprosti Angela, ali zaokupljenost vlastitim izgledom neizostavni je dio identiteta svake mlade i lijepe djevojke.) Ispostavilo se da mi je taj zgodni stranac bio znatno manje zanimljiv od vlastitih obrva. Ne samo da mi je bilo zanimljivo kako sam ih dobro oblikovala – iako me to jeste oduševilo – nego sam tog ljeta i pokušavala naučiti da izdižem samo jednu obrvu, poput Vivien Leigh u filmu “Prohujalo s vihorom”. Sigurno i sama znaš da je za to potrebna koncentracija. Dakle, jasno ti je zašto mi je vrijeme naprosto proletjelo dok sam zurila u vlastiti odraz.

Kad sam idući put podigla pogled, voz je već ulazio u Grand Central stanicu, moj novi život upravo je trebao početi, a zgodni muškarac je odavno otišao.

Ali ne brini, Angela – u budućnosti me je čekalo još puno zgodnih muškaraca.

Oh, dozvoli da spomenem – za slučaj da se pitaš šta je bilo s njom – da je baka Morris umrla nekih godinu dana prije nego što me je taj voz istresao u New Yorku. Preminula je u augustu 1939, svega nekoliko sedmica prije nego što sam ja otišla na Vassar. Njena smrt nije bila neočekivana – godinama je kopnjela – ali gubitak bake (moje najbolje prijateljice, mentorice i čuvarice mojih tajni) snažno me je potresao.

Znaš šta, Angela? Moguće je da sam na Vassaru bila tako loša baš zato što sam bila emotivno slomljena. Na kraju krajeva, možda i nisam bila tako loša studentica. Možda sam naprosto bila tužna.

Ta mogućnost mi je upravo pala na pamet, dok ti ovo pišem.

Oh, mila.

Nekada je potrebno jako puno vremena da se nešto shvati.

(Oprema teksta je redakcijska)
Izdavač: „Buybook“, 2020.; Urednica: Ida Hamidović; Prijevod s engleskog: Sabina Nikšić; Biblioteka „Farah“

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti