Iz pera Elizabeth Gilbert, autorice bestselera „Jedi, moli, voli“ i „Potpis na svim stvarima“, stiže romaneskna delicija “Grad za djevojke” o glamuru, seksu i avanturama, o mladoj ženi koja otkriva kako ne morate biti dobra djevojka da biste bili dobra osoba.
AZRA I BUYBOOK NAGRAĐUJU: Osvojite knjigu
Knjigu „Grad za djevojke“, sada imate šansu da dobijete na poklon. Sve što treba da uradite jeste da u SMS poruci napišete: BUYBOOK
SMS poruke šaljite na broj telefona: 091 510 101, tako što ćete prvo ukucati OK (razmak) zatim ljučnu riječ, svoje ime i prezime, godište, te grad u kojem živite.
Ekskluzivno prenosimo peti dio odlomaka iz ovog romana
…Uglavnom, sigurno sam stigla u New York – naivna poput tek ispiljenog pileta.
Tetka Peg me je trebala dočekati na stanici Grand Central. Roditelji su mi to saopštili tog jutra, dok sam se u Utici ukrcavala u voz, ali nisu spominjali nikakav razrađen plan mog susreta s tetkom na željezničkoj stanici. Nisu mi rekli gdje tačno je trebam čekati. Nisu mi dali broj telefona koji mogu nazvati ako stvari krenu po zlu, ni adresu na koju trebam otići ako se izgubim. Od mene se očekivalo da „se nađem s tetkom Peg na stanici Grand Central“ i to je bilo sve što su mi rekli.
Stanica Grand Central zaista je bila grandiozna, a bila je i savršeno mjesto da se izgubiš, tako da nije nikakvo čudo što nisam uspjela pronaći tetku Peg. Beskrajno dugo sam čekala na peronu, okružena gomilom prtljaga, pogledom pretražujući stanicu koja je vrvjela ljudima, ali niko od njih nije mi ličio na tetku Peg.
Problem nije bio u tome da nisam znala kako tetka Peg izgleda. I ranije smo se viđale uprkos činjenici da ona i tata nisu bili pretjerano bliski. (Izraz kojim sam se poslužila možda je malo preblag. Tati se, naime, njegova sestra Peg nije sviđala ništa više nego njihova majka. Kad god bi neko za večerom spomenuo tetku Peg, tata bi frknuo nosom i rekao: „Mora da je lijepo tako lutati svijetom, živjeti u oblacima i razbacivati se novcem!“, na šta bih ja pomislila: Da, to zaista zvuči dobro…)
Dok sam bila mlađa, Peg je ponekad dolazila na porodična božićna okupljanja − ali ne prečesto, jer je stalno negdje putovala sa svojom pozorišnom trupom. Na mene je ostavila najsnažniji utisak kada sam imala jedanaest godina i tata me je poveo sa sobom na jednodnevni službeni put u New York. Peg me je odvela na klizanje u Central Park. Odvela me je i da vidim Djeda Mraza. (Iako smo se složile da sam definitivno prestara za Djeda Mraza, to nipošto nisam željela propustiti i potajno sam bila sretna što sam ga upoznala.) Otišle smo i na ručak u restoran sa švedskim stolom. To je bio jedan od najboljih dana u mom životu. Tata i ja nismo prenoćili u gradu, jer on je mrzio New York i bio sumnjičav prema njemu, ali uvjeravam te da je to bio jedan prekrasan dan. Tretirala me je kao osobu, a ne kao dijete, a jedanaestogodišnjakinji koja ne želi da ju se tretira kao dijete ništa nije važnije od toga.
Tetka Peg je došla u moj rodni grad, Clinton, i da prisustvuje sahrani bake Morris, svoje majke. Tokom pogrebne službe sjedila je kraj mene i držala moju ruku u svojoj krupnoj, vještoj šapi. Ta njena gesta istovremeno me je utješila i iznenadila. (Možda će te to šokirati, ali u mojoj porodici nije se praktikovalo držanje za ruke.) Nakon pogreba, Peg me je čvrsto zagrlila, poput drvosječe, a ja sam se rastopila u njenim rukama isplakavši vodopad suza. Mirisala je na sapun od lavande, cigarete i džin. Privila sam se uz nju poput tragične male koale. Ali nakon pogreba, nisam provela previše vremena s njom. Morala se odmah vratiti u grad, jer je bila usred proba za novu predstavu. Vjerujem da sam se malo obrukala kada sam joj pala u naručje, bez obzira na to što me je zaista željela utješiti.
Na kraju krajeva, jedva smo se poznavale…
(Oprema teksta je redakcijska)
Izdavač: „Buybook“, 2020.; Urednica: Ida Hamidović; Prijevod s engleskog: Sabina Nikšić; Biblioteka „Farah“