Robert Dacešin, ljudima koji prate društvene mreže poznatiji kao @rio_price_sa_putovanja, Banjalučanin koji je ujedno putnik, poliglot, bloger, teniser, teniski sudija i magistar ekonomije. Uz malo novca i mnogo znatiželje obišao je gotovo 60 zemalja svijeta. U svom stanu besplatno je ugostio desetke stranaca, a i sam je, na raznim stranama svijeta, umjesto u skupim hotelima, boravio u domovima nepoznatih osoba. Sa svih putovanja nosi zanimljiva iskustva o kojima piše na svom blogu, a jednom mjesečno će samo za čitatelje “Azre” pisati o svojim putovanjima i dijeliti najzanimljivije detalje, te vas natjerati da nekad posjetite destinaciju o kojoj piše
“Kad sam rođena, ljudi iz sela su saosjećali s mojom majkom. Niko nije čestitao mom ocu. Bila sam djevojčica u zemlji gdje se u čast rođenja sina puca i slavi, a kćerke se dočekuju tiho i kriju u kućama jer su rođene da kuhaju i rađaju.” Ovako Malala Jusfazi, najmlađa dobitnica Nobelove nagrade u historiji sa samo 17 godina, počinje jedno od poglavlja svoje knjige “Ja sam Malala”.
Malala je rođena Pakistanka, djevojčica koja se borila za prava žena, njihovo obrazovanje i pravo glasa, i zbog toga bila kažnjena pokušajem ubistva, kada je tokom odlaska u školu, Taliban ušao u autobus, traživši je, a ona misleći da je u pitanju jedan od novinara (s obzirom da je u to vrijeme bila prilično popularna zbog svojih kolumni na BBC-ijevom sajtu o položaju žena u njenoj zemlji), reče “Ja sam Malala”. On tada ispali hitac koji je pogodi odmah ispod lijevog oka, kao i još dva koja pogodiše dvije djevojčice oko nje.
I to ništa ne bi bilo čudno da je knjiga napisana prije recimo, 116 godina. Ipak, knjiga je izašla 2013., samo 7 godina prije nego ovo čitaš, a Malala je tad imala 16. Nažalost, mnogo toga zbog čega je ranjena se nije promijenilo ni do danas. Dugo sam se pitao da li je ova djevojčica na slici koja rukom pokriva lice to radi iz navike ili da je ne bismo slikali? #pakistan djevojcica ruke
Da li se prepala fotoaparata jer ga vrlo vjerovatno prvi put vidi u životu?
Da li se iznenadila ko je to došao i možda nikada nije vidjela stranca?
Ili se krije od muškarca jer su je tako naučili?
Pakistan je stvarno velika zemlja, šesta po veličini u svijetu. 220 miliona stanovnika. Zbog toga bi bilo nerealno generalizovati sliku položaja i prava žena, jer je u velikim i razvijenijim gradovima to zaista drugačije i donekle “evropski” izgleda. U Islamabadu i drugim većim gradovima žene voze auta, slobodno šetaju same, u restoranima sjede bez muževa. Slobodno se pokazuju pred svima, što je ovdje velika rijetkost, jer su muškarci često ubjeđenja da je njegova žena nešto naljepše što postoji i da je ne treba pokazivati drugima, već čuvati za sebe.
Znam, nama to možda zvuči čudno, s obzirom da je u našoj kulturi običaj da se sve što je lijepo dodatno pokazuje, a muškarci se posebno ponose kada drugi vide kako su im žene lijepe ili pametne. Tu polako započinje ta druga strana Pakistana, koja mnogo zaostaje, gdje se i dalje ne slavi rođenje djevojčice i čeka se njenih 13 ili 14 godina kako bi se udala. Djevojčice i dječaci ne idu u iste škole, a brak iz ljubavi je dozvoljen, ali se niko ne buni ako vam roditelji nađu životnog saputnika.
Regija Svat gdje je i nastala ova fotografija, je jedna od zatvorenih, konzervativnih sredina, ne samo ove zemlje, već usudio bih se reći, ovog dijela svijeta. Kad smo morali odustati od planina zbog lošeg vremena, a kojim sam se mnogo radovao, nisam sa nekim uzbuđenjem došao ovdje. Razočarenje zbog planina me dugo držalo i nisam mislio da ću ovdje uživati. Ipak, sada mi je tako drago, a u isto vrijeme sam i tužan, da sam vidio i ovu stranu Pakistana. Samo to što nisam mogao prići dvorištima kuća jer sam nepoznati muškarac je ostavilo veliki utisak na mene. Čim bih kročio u dvorište neke kuće, odmah bi me upozoravali da se vratim, dok bi djevojke koje su bile sa mnom na putovanju, bile pozvane da uđu i toplo dočekane. Ni jedna žena nije željela da se slika dok sam ja u kadru, a kamoli da se uslikam sam sa njom.
U razgovoru sa Gul, bajkerkom iz Svata kod koje smo odsjeli, a koja je moderna djevojka koja se nikako nije mogla uklopiti u zajednicu i prihvatiti ono što se od nje tražilo pa je zato i otišla iz zemlje i danas živi u Velikoj Britaniji, saznajem da nju djevojke i žene ovde gledaju kao bludnicu. Kao nekoga ko je izdao svoju vjeru i tradiciju, nekoga ko se ne potčinjava muškarcu i ne sjedi kući spremajući ručak za muža i posudu za pranje nogu poslije njegovog napornog radnog dana.
Gul
A Gul se uopšte ne oblači provokativno. Samo nosi farmerke, ne pokriva kosu i zarađuje svoj novac. U selima, u koja nisam mogao ući već sam ih samo vidio iz daljine, a Gul mi je ispričala više, žene, ili bolje rečeno djevojčice od 15-16 godina koje su se tu udale, nikada više ne smiju izaći iz sela. Ostaju u kući da peru, čiste, rađaju i hrane djecu. Ni djeca ne idu u školu. Ne pišu, ne čitaju, ne obrazuju se i ne silaze u grad, dječaci dok ne stasaju za rad, a djevojčice za udaju kad će se preseliti u novo selo i tamo nastaviti isti život. Što je najgore, sela nisu udaljena stotinama kilometara od grada, već svega 5-10.
Ono što je nama, stanovnicima modernog svijeta, zapanjujuće jeste da je tim djevojčicama, djevojkama i ženama ovo sve toliko normalno i podrazumijevano. One su ubijeđene da sve tako treba i vjerovatno i ako bi im bilo ponuđeno da to promijene, pitanje da li bi prihvatile.
Drago mi je da postoje djevojke kao Gul. One koje ruše predrasude i djevojčicama otvaraju neke nove poglede na svijet. Gul često drži predavanja i motivacione govore, gdje nam je pričala kako nakon prezentacija, curice imaju toliko pitanja da to nekada traje duže nego samo predavanje. Zanima ih obrazovanje, putovanja, druženja, ali su sputane sistemom i tradicijom koja ih veže.
Koliko ova fotografija vrišti iako je ona pokrila usta. Ona je žensko i već je od malena naučila da se krije isto kao što su i nju pokrili čim je krenula u školu.
Ona u crnom, a šareni svijet oko nje, jer je te sudbine da se rodi kao djevojčica.
