Protkan historijskim događanjima, “Konak suza” roman je o ljubavi, razumijevanju i saosjećanju, ali i kobnim posljedicama koje životne greške nose sa sobom. Iako smješten u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, roman s upečatljivom glavnom junakinjom i pričom o njenoj sudbini može se čitati i kao paralela sadašnjeg vremena.
“Azra” ekskluzivno prenosi III dio odlomaka romana “Konak suza”, turske spisateljice Sebnem Isiguzel
Ali zašto za sebe nisu željele nešto mnogo ljepše od odjeće koju su nosile, zašto nisu željele slobodu?
Obukla sam debelu feredžu. Pognula sam glavu umotanu kao kod neke starice koja od života više ništa ne očekuje. Kako su samo bile dotjerane djevojke, moje vršnjakinje, koje su ispunile brod radosne što odlaze na odmor! Hotozi s iglom, tek sašivene svilene feredže čiji su se skuti vukli po podu, suknje čipkom izvezenih krajeva, biserom ukrašeni velovi, kakve je majka i nama dala izraditi, torbice vrećastog oblika koje smo kupovale po ugledu na Francuskinje i cipele koje su sve one, na svaki način, nastojale pokazati jedna drugoj. Zapadni putopisac je imao pravo kad je rekao: „Lice turske žene prestalo je biti tajna.“ Poluzar od tila tek im je lagano prekrivao napućene usne. Žene su bile lijepe koliko i nemirno more, vjetar koji je ispunjavao palubu, nestašni galebovi, srebrenkasto bljeskanje na površini mora. Ali zašto za sebe nisu željele nešto mnogo ljepše od odjeće koju su nosile, zašto nisu željele slobodu?
„Ako imaš obraza, traži, glupačo!“, rekla je jednom Fatma.
Eh, kad bi sloboda bila nešto što se prodaje na metre i što bismo mogle sašiti i obući na sebe.
„Nek ti muž dâ kad se udaš, ti pohlepnice koja tražiš nemoguće!“
Fatma je bila šest godina starija od mene. Hidžran i ja imale smo privilegiju koja je nju zaobišla: privatne učitelje.
„Ako želiš kćeri udati za ljude koji će kasnije postati paše, trebaš im osigurati dobro obrazovanje.“
Majka je poslušala te savjete ljudi iz krugova u kojima se kretala i nagovorila oca da nam unajmi privatnu profesoricu. Budući da je Fatma dotad za mene mislila da sam napola zaostala, uspjela je i majku uvjeriti u to. Začudila se vidjevši kako sam lako naučila čitati i pisati, vesti i svirati klavir.
Uskoro je otac rekao: „Obrazovanje ih čini slobodoumnim“, te je poderao naše knjige. „Slobodoumni skrenu s pravog puta. Pohlepni su, žele sve.“
I klavir je vraćen nazad. Iako će vrlo brzo, za nekih pet godina, upravo otac biti taj koji će pronaći mir u tonovima klavira koji je svirala njegova druga žena. Majka je u izlogu knjižare „Zellich“ slučajno vidjela jedno platno naslikano uljanim bojama koje joj se dopalo pa ga je poželjela kupiti jer je čula da je na prodaju dok se za njega nevješto raspitivala.