Čekala ga cijeloga života i nije ga dočekala

Piše: Indira Pindžo

Bila je najveća ljubav pjesnika Jovana Dučića. Zvali su ih bijeljinski Romeo i Julija. Tajno su se vjerili 5. novembra 1893. godine. Maga i Jovan su se morali rastati zbog velikog pritiska njene porodice, jer skromni učitelj nije odgovarao bogatoj djevojci. On se nikada nije oženio, niti se ona ikada udala

Piše: Indira Pindžo

Bosanskohercegovačka pjesnikinja Magdalena Maga Nikolić-Živanović rođena je 1876. godine u Bijeljini. Bila je kćerka bogatog trgovca Jove Nikolića i Jelke, kćerke jednog od najpoznatijih i najbogatijih bijeljinskih gazda Pere Živanovića, koji je nakon Jovine smrti preuzeo brigu o Magdaleni, nastavivši sa strogim patrijarhalnim odgojem svoje unuke. Magdaleninu mladost i cijeli život obilježila je ljubav s velikim pjesnikom i diplomatom, Trebinjcem Jovanom Dučićem, koja je počela tokom njegovog boravka i rada kao učitelj u Bijeljini 1893/1894. godine.

„Ja ti nisam dao prsten, ali sam ti dao nešto što više vrijedi nego komadić zlata, dao sam ti riječ. Prsten je samo formalnost, a glavno je poštena riječ“, pisao je svojevremeno Dučić svojoj najvećoj ljubavi Magdaleni Nikolić-Živanović, koju je cijeloga svog života nosio kao neizlječivu ranu na srcu. Naime, Magin otac i djed nisu dozvolili da se ona uda za Dučića, jer im kao učitelj nije odgovarao, oni su tražili zeta sebi ravnog po bogatstvu i položaju. A Maga, zbog strogog patrijarhalnog odgoja, poslušala ih je i nije se udala za Jovana, ali nije ni za bogatog trgovca Paranosova, kojeg joj je otac preporučivao. Povinovala se patrijarhalnoj tradiciji, ali je pokazala prkos i ponos, ne udavši se nikada i živjevši s tugom i čežnjom za neostvarenom ljubavi do svoje 80. godine, kada je napustila ovaj svijet, prije tačno 64 godine (2. januara 1956).

Začetnica moderne poezije

Magdalena je svoje pjesme potpisivala pseudonimom Maga Ž. (Živanović). Bila je prva bijeljinska pjesnikinja, a pisala je ljubavnu i patriotsku poeziju. Njena vječita inspiracija bio je Dučić, čovjek koga je voljela dušom i srcem. Bila je nesretna jer su joj zabranili da se uda za svoju životnu ljubav, ali i što se nije mogla oduprijeti jakoj tradiciji i patrijarhalnim okovima u kojima je živjela, te je svu svoju tugu i čežnju pretakala na papir.

„Nad grančicom đeno slavuj bolno jeca,                                        

spustila se noćca tija,

đe potočić tiho bruji, vetrić pirka,

i grančicu lako nija:

Tu sumorno duša moja mira traži

a u čežnji tebe čeka.

Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,

kad ćeš doći iz daleka

i već ruke tebi pružam, duša plamti,

pa u milju tebe čeka

al’ zabruje noćni Glasi, senka nesta

– nema tebe iz daleka!“

Ovo su stihovi „Pesme bez naslova“, jedne od njenih najpoznatijih pjesama, koja je objavljena u časopisu „Bosanska vila“.

„Kad je nad nama pustoš
razvila divna krila;
a sudba kobna i teška
između nas se svila.
Umiri srce svoje
što bolno uzdahe krije!
Na ovom svijetu, dušo,
ništa vječito nije!”
(Pjesma „Što tuži srce tvoje“)

U vrijeme kada su Magine pjesme nastajale i objavljivane bile su okarakterizirane kao moderne, savremene, pa čak i avangardne, jer su prepune emocija, poetske energije i lirskog senzibiliteta, što je bilo neuobičajeno u tadašnjem književnom stvaralaštvu. Ni danas njene pjesme ne ostavljaju ravnodušnim nikoga ko ih s pažnjom pročita.

Dučićevo prvo nadahnuće

Maga i Jovan su se upoznali u jesen 1893. godine, na balu u hotelu „Drina“ u Bijeljini i zaljubili se na prvi pogled. Toliko su se zavoljeli da su se tajno vjerili 5. novembra 1893. godine. Međutim, Magina porodica nije dozvolila da se vjenčaju, i ne samo to, učinili su sve da ih rastave i Dučića protjeraju iz Bijeljine, što im je i uspjelo. Nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine dvoje zaljubljenih nastavili su kontakt stalnim dopisivanjem, koje im je bilo jedina utjeha tokom cijeloga života. Nekolicinu njihovih pisama sačuvala je bijeljinska književnica i profesorica Ljuljana Lukić, koja navodi da se Magdalena poslije razdvajanja s Dučićem zarekla da nikada više neće izaći iz kuće.

„Kao kakva romaneskna heroina, živela je od uspomena i jedine srećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pesama čoveka koga je volela“, piše profesorica Lukić, te dodaje: „Dučićeva tajna verenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sledeće reči, koje se i dan-danas čitaju na bijeljinskom groblju: ‘Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pesnik i pesnika Jove Dučića prvo nadahnuće’“.

“Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se s tobom, ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više dok tebe ne poljube kao svoju. Od tog časa, tako mi Bog pomogao, moja usta ne dotakoše se ničega”, pisao je Dučić svom „prvom nadahnuću“, svojoj Magi u jednom od pisama.

 

Zauvijek razdvojeni

U Bijeljini se i danas govori o velikoj i tragičnoj ljubavi Dučića i Mage, njihovom nasilnom rastanku, koji je uzrokovala njena porodica jer skromni učitelj nije odgovarao bogatoj djevojci, te njegovom odlasku. O razlogu napuštanja Bijeljine Dučić je u jednom pismu pisao Magi, objasnivši joj s kakvim se posljedicama morao suočiti i citirajući policijsku zabilješku o pretresu njegovoga stana:

„U maju 1894. god. izvršen je pretres Dučićevog stana po nalogu Kotarskog predstojnika Černija, i tom prilikom nađene su dvije pjesme ‘Oj Bosno!’ i ‘Otadžbini’. Rješenjem zemaljske vlade od 10. jula 1894. god. pod brojem 1872 zabranjuje mu se vršenje učiteljske dužnosti na srpskim školama u Bosni i Hercegovini.“

Bijeljinski Romeo i Julija su tako zauvijek razdvojeni voljom starijih koji su, ne samo uništili  veliku ljubav dvoje mladih ljudi, nego ih i osudili na prazan i samotni život. Dučić više nikada nije došao u Bijeljinu niti svojoj Magi, a ona ga je čekala godinama, tumarajući po pustoj kući kao sjenka. Čekala ga je cijeloga života i nije ga dočekala, niti je ikada preboljela rastanak s njim i nepravdu koju im je oboma nanijela njena porodica.

Kuća – svjedok ljubavi

Slučajne ili namjerne posjetitelje Bijeljine, koji požele da vide Maginu kuću, u kojoj je kratko vrijeme živio i Dučić i koja je svjedok nesretne ljubavne priče, zateći će ne baš lijepa slika u ulicu Svetog Save. Kuća koja je nekad bila najljepša u Bijeljini danas je zapuštena, urušena nakon požara i godinama prepuštena sama sebi, ali ipak odolijeva zubu vremena. Prošle godine bijeljinski likovni umjetnici oslikali su mural s likovima Jovana i Magdalene na zidovima ove trošne kuće.

U toj kući, u kojoj je djevovala, Magdalena je živjela do svoje smrti, 1956. godine, usamljena i nepovjerljiva prema ljudima koji su je okruživali. Utjeha su joj bile njene pjesme, kojima je održavala u životu svoju ljubav, u čije stihove je pretakala svoje emocije, a kad ne bi pisala, onda su je makar na trenutak usrećivala Dučićeva pisma, koja je iznova čitala.

Tebe tražim

„Tebe tražim dan kad mine

I spusti se veo noći,

Kad zvezdano nebo sine,

I po tihoj, po samoći,

Mesec bledi kad zaplovi

Po pučini neba plava

Tebe tražim slatko lane

I plamene tvoje oči

I sve dane prosnivane,

Probdivene strasne noći –

I vesele, burne sate

I jad što me seća na te…“

Ovo su samo neki od Dučićevih brojnih stihova koje je pisao svojoj najdražoj, velikoj i nikad prežaljenoj ljubavi Magdaleni Magi Nikolić-Živanović.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti