Pa hoće li žene ikad skontat’ da od patetičnih emocija i suza nema ništa. Stvarno su ove serije napravile nepopravljivu štetu. U njima glavna glumica dvjesto sedamdeset i tri epizode cmizdri i biva takva voljena i na kraju da takva, bez zrna pameti, mazne najboljeg i najpoželjnijeg neženju na vascijelom dunjaluku. Pa gdje ste vi to vidjeli, molim lijepo? Gdje?
Hajde de kad tinejdžerke tako misle i postupaju. One imaju pravo na greške. Ali, hoće me safra strefit’ kad vidim da po tim safunjarskim uzusima žive žene mojih godina koje, i nakon ko zna instant koliko brodoloma u kojima su bile nogirane – nastavljaju frajere mamiti suzama, nekakvim analizama i samoanalizama.
Upoznala sam hipten takvih kroz život. Ipak, evo, najsvježija je jedna fina, mirna usidjelica koja je netom napunila četiri banke. Ona ima solidan posao u komercijali, ona je nabacila savršeno sređenu frizuru koja ima tendenciju biti mladalačka, ona svako jutro ustaje, dotjera se, svaki pramen na svoje mjesto postavi, uvijek je besprijekorno našminkana i odjevena, jer – nikad se ne zna kad može naletjeti pravi. I ona takva živi da dočeka ljubav a la “Prohujalo s vihorom”, ljubav gdje će biti voljena usprkos svemu, sretna do kraja života, a ne vidi da će joj život prohujati s vihorom u njenim ispraznim tlapnjama.
Nedavno saznam da je s njom u kombinaciju bio uletio moj komšija Mirso. Hajde, mislim, baš mi je drago. I on sam i ona sama. Nisu loši insani. Ma nije prošlo ni sedam dana, sretnem Mirsu i pitam kako ljubav, a on će: – Nema ništa od toga, šuplja priča?
Pitam što i on mi poče objašnjavat’ kako se nakon dva-tri dana te nazovi veze počeo osjećati ko antilopac u anakondinom zagrljaju. Počela se ponašati ko šiparica, ko drama queen, ko glavna junakinje sapunice, počela proživljavati sve svoje frustracije. Sukus je da neće vezu nikako, nego hoće da mu se odmah uliva.
– Kažem joj, pa stani da se upoznamo, možda ni ja tebi neću odgovarati. A ona suze. Šta god kažem žena rosi k’o da je tek stupila u život, k’o da je mlada k’o sabahska rosa.
Uglavnom, kad je on počeo bježat’ od čeličnog iritirajućeg stiska suza, poziva, zahtjeva, tek ga je tad počela proganjat’. Vrhunac je bio kad mu je na viber počela slati svoje slike na kojima suze liju potocima. Kao da vidi šta je uradio. Šta je uradio jednoj poštenoj ženi koja samo hoće porodicu i topli dom, da bude sve čestito, ženi kakvih danas nema, samo što on to ne vidi.
Mom komšiji pozlilo. Kao i svako muško, uhvatio se noge pred ženskim suzama.
Bjež’o, bjež’o dok ga ona nije pritjerala uza zid da odu skupa na kafu, da kažu sve što se ima reći. Kao da već sve nije rečeno njegovim nejavljanjem i hitrim uzmakom.
Uglavnom, na toj kafi je isto plakala pred pedeset ljudi. Ljudi okolo ga gledali mrko k’o mrkog međeda koji je rasplak’o zlatokosu, k’o kad ljudi sude prije nego što sve saznaju.
On hudnik eskvir’o, znojio se, srklet ga fat’o, proklinj’o dan kad se u ovo upleo, sve pokušavao balansirat’, govoreći kako je ona fina, kako je do njega, kako ne može donositi takve brze odluke. Otegla se ta kafa satima. Kako je sad dići da idu? Kako je izvesti takvu mokrog lica i provesti do izlaza?
Na kraju, kad mu je puls od muke došao na 202, frknuo:
– Prestani! Prestani kad ti kažem! Gledaj me u oči! Od nas dvoje nema ništa. Prije bih se ubio nego živio sa šmizlom i plačljivicom poput tebe. Ali da ti dam jedan savjet k’o brat. Svakog ćeš frajera otjerati tako, kao što si ih sigurno i do sada ovim tjerala pa si sama k’o vuk na kijametu. Zar ti stvarno misliš da muškarci padaju na suze i da imaju obzira? Dobro, bude im žao budaletine na prvu, ali evo, k’o ja sad, glavom bez obzira gledam kako da pobjegnem od tebe. Ne mogu dočekati zrak da udahnem. Nastavi plakati i ostari sa svojim pudlicama. Mora da ti one mašu repom kad plačeš. To je zato što ih hraniš. A mene, hvala Bogu, ne hraniš, pa ne moram.
Izjurio je iz kafane nakon što je ovo istres’o u minuti i držeći se za pucajuću glavu nekako ostavio lovu na šanku. A napolju je udahnuo zrak. Punim plućima. Skupo ga je došla ova epizodica.
Naravno, ona nije prestala. Nastavila je slati mailove, poruke u kojima plače, u kojima ne razumije šta mu je toliko skrivila, što se ljuti.
– Džaba tu budali pričaš, to je otrovano sapunicom, a nema goreg otrova. Cijanid je mala maca u poređenju s posljedicama koje sapunice ostavljaju. Ustvari, ova moja je rođena s pjenom sapunice u glavi.
Tako je rond’o dok je blokirao mail i brojeve.
Ona i dalje ide na posao svaki dan bez minute zakašnjenja sa savršenom mladalačkom frizurom i velikim otvorenim očima. Sređena je jer – nikad se ne zna kad će pravi naići.
E, da ti ja kažem kad će! Nikad! Svaki će ti reći odmah k’o glavni glumac u “Prohujalo s vihorom”: – Frankly, my dear, I don’t give a damn!
Ili po bosanski: – Iskeno, srećo, nabij se sama nogom u guzicu da te ne bih ja.
Što bi rekla Lejlina nana: – Neće muško srkleta. Pusti ga da diše i tvoj je.
Indira Kučuk-Sorguč