Iznenada preminula glumica Rialda Šebek – Kadrić u augustu 2018. godine dala je intervju za „Azru” u kojem je kao tada uspješna psihoterapeutkinja u Londonu, gdje je živjela govorila i o razlozima zbog kojih je otišla iz tadašnje Jugoslavije, napustila glumački posao i povukla se s javne i medijske scene.
-Prestala sam da glumim, jer nisam smatrala da ima potrebe. Dok sam glumila, mene je zanimao proces i rad, što je hranilo moju radoznalost. Tako je bilo u glumi, a kasnije u psihoanalizi. Besmisleno mi je prisustvo u javnosti koja me trpa u krug poznatih koji su poznati samo zato što su poznati. Mene su popularnost i slava dotakli stjecajem pomalo apsurdnih okolnosti. Televiziju ne gledam, ali sam čula da ne možete peglu da uključite, a da se neko od likova iz „Žikine dinastije“ ne pojavi. Dok sam snimala filmove, imalo je smisla da o njima nešto i kažem. Javni nastupi, premijere, festivali, intervjui su dio obaveze prema cijeloj ekipi filma u naporu da jedna filmska tvorevina nađe svoj put do publike i zaživi. Serijal „Lude godine“ je vrlo brzo postao popularan van svih očekivanja. Nisam vidjela ni tada da ima velike potrebe da naglabam o filmovima koji pričaju sami za sebe po svojoj gledanosti, a i krenula sam putem koji je tražio da se investiram na drugoj strani – počela je svoju priču Rialda u intzervjuu koji je magazin „Azra“ objavio 15. augusta 2018. godine u svom printanom izadnju.
Povodom njene smrti, objavljujemo cijeli intervju iz tog broja:
Serijal „Lude godine” decenijama se prikazivao na televizijskim ekranima i još ima popularnost kakvu je imao i onih godina kada je prvi put prikazan. Kako komentirate taj fenomen?
-Nedavno sam pristala dati intervju zato što su se pitanja ticala fenomena gledanosti i moje profesije psihoanalitičkog psihoterapueta. Prvi put je neko pokazao interes za psihosocijalni aspekt beskrajnog repriziranja serije. Interesantno je raspakivati taj fenomen. Ne ulazim u analizu na koji način je u „Ludim godinama“ obrađivan motiv klasnih razlika u takozvanom „besklasnom društvu“ i ne ocjenjujem umjetničku vrijednost, ali je zanimljiva potreba nekoliko generacija da gleda isti film toliko puta, kao i to na kojim prostorima se filmovi gledaju i prikazuju. Zajednički imenitelj je, čini mi se, potreba ljudi da se projektuju u prošlo vrijeme. To jeste vrsta eskapizma. Okretanje od distopijske realnosti i izlet u Utopiju prošlosti. U drugom vremenu, u drugoj zemlji, u drugim prostorima. San o boljem „drugom“. Ironije radi, Jugoslavija se raspala upravo zbog negativnog odnosa prema „drugom“. A taj drugi je u nama. Neželjeni dio nas samih. U velikom prasku raspada zemlje, ova naizgled vrlo benigna serija otpala je kao neki točkić iz zamajca nekontrolisanih emocija i kao da se zaustavila u mehanizmu vremeplova mašine gdje je ispriječila protok vremena tako što je točkić nastavio oko svoje ose i zakočio sistem. Tako se stvorio kult. Pogledajte fenomen tih ljudi kojima je naumu samo jedna želja – otići s Balkana. Zapanjujući broj ljudi ode u bijeli svijet i tamo nalazi oduška gledajući „Lude godine“ i „Žikinu dinastiju“. To govori o profilu prosjeka.
Iz Beograda su Vas u London, davne 1986. godine, odveli radoznalost, mladost i studije svjetske književnosti. Potom ste otputovali u Ameriku, gdje ste radili za „Glas Amerike”, bili ste novinar, reporter u BBC-u, a danas radite kao analitički psihoterapeut. Je li uvijek postojala želja za tom profesijom?
-Da. Samo su potrebne godine da svoje želje oslobodite, razumijete i prihvatite. Taj proces se nikad ne završava. Psihoanaliza je virus. To vas zakači kad ste dovoljno roviti i otvoreni za tu vrstu fenomenalne faustovske zaraze i ne želite da se liječite, želite samo dalje. Vidim zajednički korijen u željiza glumom i psihoanalizom. I u glumi i u psihoanalizi poenta je da se otvarate ka nepoznatom. U glumi, naravno da ne glumatate, u psihoanalizi da sjedite s čovjekom, a ne s dijagnozom i zaboravite sve teorije, oslobađate asocijacije posmatrate neki fenomen kao da se s njim suočavate prvi put. Šta proizlazi iz tog polja veze koja se stvara? Asocijacije nisu same po sebi slobodne. Da bi ih oslobodili, neophodno je usuditi se na neminovnu mogućnost greške. Proces njihovog oslobađanja je ono što mene privlači. Gradi se lik, a i psihoterapeutski odnos. Kao dijete, maštala sam da budem balerina, pa skulptor. Radoznalost i putovanje kroz zadovoljenje te radoznalosti. Da nije discipline koju i gluma i psihoanaliza zahtijevaju, ko zna gdje bi se to izvitoperilo. Strast traži disciplinu. A šta sam tek naučila od svojih pacijenata i kroz rad s njima… Imala sam sreće da me biraju dobri virusi.
Vrlo mladi ste okusili slavu, ulogom Marije brzo zakoračili u svijet odraslih, no, uprkos tome što Vas je voljela cijela nacija, jedne i prilike ste kazali kako ste se ponekad znali osjećati usamljeno. Zašto?
-Sve to ide u pubertetski staž. Sirote pubertetlije su toliko potcijenjene. To je najviše filozofski dio života, ali i opak. Niste više, a niste još. Pubertet je dijagnoza. Ja sam prošla odlično, s obzirom na to da sam išla instinktom, a i sreća da sam tako nekako bila kalibrirana u važnim trenucima da prihvatim ono što mi se ponudilo. Daleko više dobrog nego hrđavog.
U filmskom serijalu „Lude godine“ste se i prvi put poljubili. Kako pamtite to glumačko iskustvo?
-Po kombinaciji mirisa duhana i pudera na licu mog partnera Vlade Petrovića. Bio je stariji od mene i pušio je, a ja sam počela pušiti tek na faksu. Osjećala sam se neadekvatno, nesigurno. Htjela sam da pokažem ekipi da sam „dorasla“ tom poljupcu, a onda su oni valjda shvatili, pa su mi rekli: „Ma furaj kako znaš, bit ćeš OK“. Tako i bi. Prepustila sam se mirisu tog prvog odraslog muškarca koji me je pred svima poljubio i onda se čulo: „Kamera. Ide. Klapa-tras!“ Nisam znala šta radim, ali eto pamtim miris.
Žalite li ponekad što se niste nastavili baviti glumom?
-Ko ne bi zažalio da se ne bavi jednim od najzanimljivih poslova na svijetu? Stvarno morate da budete dosadna faca da vas takvo nešto ne privuče. Ali, treba dobiti i šansu. Meni je, nasreću, postalo vrlo brzojasnodasu mene stavili u kutiju „Ludih godina“ i nalijepili etiketu Bobine Marije. Kako sam tada procijenila vrijeme, sredinu u kojoj živim i okolnosti, shvatila sam da bi mi bili potrebni nadljudski napori da se iz te kutije iskobeljam, kako bih radila ono što prvenstveno mene usrećuje. To je bio zadatak za Hudinija, a ne za mene. Ja nisam bila hrabra da se uhvatim u koštac s takvim vjetrenjačama. Da sjedim i čekam da me neko primijeti i prihvatam šta god mi se da?! A veliki je svijet i samo zove: „Dođi, pusti se, izazivam!“ Gluma nije posao, to je način života. Ne bih mogla da radim posao. Isto je s psihoanalitičkom psihoterapijom. Mogu samo da živim s nečim što me privlači, štoje magnetski izazov. Samo mi to daje disciplinu i motivaciju.
Zašto ste donijeli jednu tako važnu odluku da odete iz Beograda i počnete sasvim novi život?
-Nema novih početaka. To je samo percepcija i projekcija. U London sam otišla da bih stigla do Pariza i to sam učinila. Jedno vrijeme sam živjela u Parizu i to je dobar period. Da mi je neko rekao da ću svjesno donijeti odluku da se vratim u London, tada mu ne bih povjerovala. Učinila sam to zbog psihoanalize, jer sam odabrala analitičara u Londonu i željela sam se školovati naTavistocku zato što sam zavoljela Britansku školu objektnih relacija, teorije Melanie Klein i DonaldaMeltzera. Da bih otkrila svoju želju, moram da joj se pustim. Izgleda da imam talenta za rastanke i umjetnost da se odlijepim u nepoznato kad me nešto privuče. Zaljubljiva priroda, prosto rečeno.
Često su Vas, kada dođete u Beograd, znali pitati zašto ste se vratili. Kako se osjećate kada Vam postave to pitanje?
-Dosadno mi je. Osjećam dosadu od ljudi koji žive u svojim predrasudama i traže da im to objasni neko za čiju različitost imaju zrno empatije.
Kako u Londonu liječite nostalgiju za rodnim gradom?
-Ne liječim je. Nisam sentimentalno nostalgična. Da jesam, tu ne bi bilo lijeka, već kako to prihvatiti i procesuirati. Postoje trenuci tuge ili žudnje za nečim, ali u šta to strpamo, to su već individualne priče. A i tuga je ok. Sve više mi dolaze ljudi koji od nje hoće da se liječe. Odmah se hvataju za riječ depresija, nemaju strpljenja za tužno. Ne daju mu da traje. Možda je najlakše strpati žudnju i višak želje u rodni grad, ono što je poznato i ono što je fizički odvojeno u spoljnom svijetu, ali ne i u unutrašnjem. Ja sam se negdje smjestila u privlačnosti koju nosi život vječitog stranca. Rodni gradovi i mjesta su u trenucima ideje bliskosti i stvar su unutrašnje geografije. Pa ako je taj trenutaktužan, onda je tako.
Bili ste jako vezani za svoju porodicu, posebno za majku, koja je preminula na ulici u Beogradu. Koliko Vas je ovaj gubitak očeličio kao osobu, naučio kako živjeti s bolom koji nikad neprestaje!
– Sve pogrešno interpretirano. Nisam to rekla. Ne mislim na vas. Vidjela sam da je neko to okačio u cyber space kao „tužna priča s tužnim krajem“, „hajde da kukamo i cmizdrimo. Bljutava sentimentalnost. Hvala vam što ste dali šansu da to poreknem, zato štoje užasan primjer drugima. Kukanje i plakanje nad činjenicom koja je jedina sigurna, a to je da ćemo svi umrijeti i da s tim treba živjeti najbolje što možemo. Da, voljela sam i bila vezana za svoju porodicu. Bila sam pogođena smrću majke i oca, ali sam to zdušno odbolovala. To je duševni rad. Bol je odličan učitelj i šansa. Nekad vrijeme liječi rane, a nekad ih produbljuje. Volim da ih zakrpim, koliko jeto do mene. Pitanje je koliko jedan gubitak povlači za sobom intenzitet prethodnih i da li su oni odbolovani. Izgleda da je tu problem naših predjela: puzavičavi smo melanholičari i ne znamo tugovati i pohraniti mrtve ideje i mrtve ljude, te da unosimo život u sjećanja. Zato nas progone duhovi. Problem s mrtvima je što oni nisu baš uvijek toliko mrtvi koliko izgledaju. Kakav neukus i nedostatak empatije prema činjenici mog gubitka iz potrebe da se privuče pažnja i broj klikova. Kad je umro moj otac, pomislila sam, oba roditelja su mi umrla lako, majka u sekundi, a otac u snu. Nadam se da ću i ja živjeti dobro i otići brzo i lako kad dođe moj red.
Na šta se još nikada niste usudili?
-Na bungee jumping skakanje iz aviona padobranom i face-lifting.
Vi dolazite iz porodice, kao i Vaš suprug, koja je satkana iz različitih identiteta, porijekla, od srbijanskog, hrvatskog, mađarskog, jevrejskog muslimanskog…, u Vama je praktično cijeli jedan svijet. Smatrate li to svojim najvećim bogatstvom?
-Ne mislim da je to moje najveće bogatstvo, već čista sreća, od koje sam učinila sve što sam mogla daje obogatim kao vrlinu. Mnogo mi je dobrog u životu donijelo to što sam čisti balkanski mješanac. Drago mi je što je to informisalo izbor ljudi. Ne bih sebe mogla zamisliti s nekim ko je osiromašen rigidnim shvatanjem identiteta.
Kakve Vas uspomene vezuju za period djetinjstva?
-Lijepe i ružne. To je za kauč, ne za intervju.
Šta je za Vas jaka žena?
-Ona koja se suočava sa svojim slabostima, koja prihvata svoju krhkost kao izvor nadogradnje. No, zašto to ne bi važilo i za muškarca?
Rialda, želimo upoznati i Vašu drugu stranu. Koliko uživate u tipično ženskim stvarima; shoppingu, kafi s prijateljicama, beauty tretmanima?
-Volim krpice, masažu, espresso di stretto i prijateljice. Najviše, kad se s njima tresem od smijeha. Mrzim riječ shopping i alergična sam na shopping molove. Moda je postala dosadna, suviše je u modi. Izgubila je stil. Posljednji mohikanac je Yohji Yamamoto. London je skup do imbecilnosti. Bojkotujem agresivnu prodaju i moćne lance, to je spektakularni gubitak vremena i para. Opredijeljena sam da kupujem od malih proizvođača. Više volim Sukove Marakesha i da mi Beldi napravi nešto po mjeri.
O Vašem privatnom životu se ne zna mnogo. Čime se najviše ponosite kad je riječ o Vašoj porodici?
-To što se stvari ne prešute. O svemu možemo da razgovaramo. Bitno je kako.