Otac, iako bez ruku i vida, nikada se nije predavao, radio je, trčao je maraton i bavio se atletikom. Uvijek se borio, a ta borba mu je donijela želju da pomogne onima kojima je pomoć potrebna, da pomogne mladima da dođu do izražaja. Shvatio je da je život prolazan i da na kraju ostaju samo dobra djela. Razlog objavljivanja mojih statusa o roditeljima jeste da makar na ovaj način poručim koliko je bitno iskazivati im ljubav. Snimio sam dokumentarni film o ljepotama BiH, ali zbog finansijskih razloga nisam mogao realizovati taj projekt. Nisam imao sponzore i izdavače, kako bih to mogao da prenesem u javnost
Sead Sulejmanović (27), rođen u Wertzlaru u Njemačkoj, uspješan je fotograf, koji fotografijama promovira ljepote svoje domovine, Bosne i Hercegovine. Osim ljubavi prema fotografiji, na društvenim mrežama se često mogu pročitati njegovi statusi o ljubavi prema roditeljima. Otac mu je ostao invalid usljed eksplozije bombe zaostale iz Drugog svjetskog rata. Tada je izgubio obje šake i vid. Seadova majka preminula je prije četiri godine, a on svojim objavama nastoji da očuva sjećanje na nju. Za magazin „Azra“ Sead govori o roditeljima, fotografiji i odrastanju u Njemačkoj, gdje se baštinila bh. tradicija. Roditelji koji su rodom iz Mostara i Srebrenice, nastojali su da na Seada i njegovu sestru prenesu vrijednosti koje će i oni sutra prenijeti svojoj djeci.
Na svojim društvenim mrežama, osim promocije prirodnih ljepota BiH kroz fotografiju, često pišete o ocu i rahmetli majci. Recite nam nešto o njima?
– Moji roditelji su imali mnogo iskušenja u životu, uprkos kojima su izgradili normalan život. Uvijek su bili puni ljubavi, skromnosti, pažnje, bili su pozitivni i gledali naprijed, kako bi obezbijedili bolje uslove života. Nikad nisu zaboravljali svoje roditelje i rodbinu, kojima su nesebično pomagali. Roditelji su mi najbolji uzori, jer su imali ogromnu ljubav, iskrenost i poštovanje jedno prema drugom, ali i prema drugim ljudima.
Često pišete o iskrenoj ljubavi Vaših roditelja, životnoj borbenosti i nepokolebljivosti. Kako su oni utjecali na izgradnju Vaše ličnosti kroz odrastanje?
– Svojim roditeljima ću se uvijek ponositi. Kao dijete sam imao mnogo pitanja – zašto moj babo ne vidi, zašto nema pravo da mene vidi i da imamo život kakav neki drugi imaju. Pitao se kako bi bilo da otac sam radi neke stvari, šta bi bilo da može pogledati oči moje rahmetli majke i da njihova ljubav bude još veća, iako je već bila neopisiva, vrijedna i od Boga dana. Moja velika želja je bila da babo progleda, što, nažalost, nije bilo moguće. To me uvijek patilo. Sve što sam radio, radio sam s njim. Gdje god sam išao vodio sam ga sa sobom, nisam htio da se osjeća usamljeno, ni odvojeno od nas. Htio sam da mu omogućim sve, a i danas omogućavam koliko mogu. Iako bez ruku i vida, nikad se nije predavao, radio je, trčao je maraton i bavio se atletikom. Uvijek se borio, a ta borba mu je donijela želju da pomogne onima kojima je pomoć potrebna, da pomogne mladima da dođu do izražaja. Shvatio je da je život prolazan i da na kraju ostaju samo dobra djela.
Sead sa ocem i majkom
Nažalost, tužna slika svakodnevice u kojoj je sve podređeno materijalizmu dovodi do toga da se djeca nerijetko stide svojih roditelja. Koliko Vaše objave mogu utjecati na mlađe generacije?
– Više puta sam bio svjedok da se djeca stide svojih roditelja iz različitih razloga. Znam da je u BiH mnogo porodica kojima nije baš lahko, pa ta poteškoća utječe na djecu i okolinu. Ono što ta djeca ne razumiju jeste da kad ne bi bilo naših roditelja, ne bi bilo ni nas na ovom svijetu. Razlog objavljivanja mojih statusa o roditeljima jeste da makar na ovaj način poručim svima koliko je bitno iskazivati im ljubav. Da objasnim kakvih su poteškoća imali, ali i ljubavi, kako bismo mi, djeca, uspravno stajali na našim nogama. Treba biti zahvalan svojim roditeljima, oni su prioritet i uzor u životu. Pošto sam majku izgubio iznenada prije četiri godine, želim da i na ovaj način opišem svoju tugu, borbu sa sobom, ali i napišem šta je to, zapravo, majka. Čovjek živi sretno i radosno dok ne doživi neki gubitak. Mnogo mladih mi se javljalo s pričama o poteškoćama i problemima u životu. Pomagao sam im svojim riječima koliko sam mogao. Kroz moje pozitivne objave o roditeljima dobio sam pozitivan feedback. I drago mi je da ovim što pišem mogu pomoći ljudima, a također ojačati ljubav prema roditeljima.
Bh. javnosti ste poznati i kao promotor BiH, obišli ste cijelu domovinu. Iako ste rođeni i odrastali u Njemačkoj, bosanski jezik je uvijek govoren u Vašoj kući. Znači li to da se patriotizam, kao i sve ostalo, razvija unutar porodičnog okruženja?
– Apsolutno. Iako sam rođen i odrastao u Njemačkoj, moji roditelji nikada nisu dozvolili da ostanemo bez našeg jezika. Trudili su se da nas nauče jezik, tradiciju, kulturu, našu vjeru, kako bismo to znanje sutra prenijeli i na svoju djecu. U školama smo učili njemački jezik, ali se u našoj kući uvijek učio bosanski. Time se ponosim, svojom vjerom, kulturom i tradicijom. U meni je zauvijek bosansko srce bez obzira gdje se nalazio i na kojem kraju svijeta. To se živi i nosi sa sobom.
Kada ste prvi put posjetili BiH i kako je došlo do ideje da je na ovaj način promovirate?
– Svog prvog dolaska u BiH se, zapravo, i ne sjećam, imao sam četiri ili pet godina. Tada sam prvi put upoznao svoju domovinu i rodbinu koja tu živi. Kako sam odrastao, ljubav prema domovini je bivala veća. S roditeljima sam obišao mnogo lijepih destinacija u BiH i s nekih 15 godina sam u sebi pomislio: „Pa ima li ikoga ovdje da promoviše ovu prelijepu zemlju?“ Nije što je moja, ali naša BiH ima toliko prirodnih ljepota, arhitekture i destinacija kojima moramo da se ponosimo. Počeo sam da se bavim fotografijom, fotografisao sam vjenčanja, različita bosanska sijela i manifestacije. Nakon toga sam krenuo s promocijom BiH, te svaki svoj godišnji odmor proveo u našoj domovini. Dolazio sam svaka dva-tri mjeseca, kako bih mogao napraviti fotografije različitih godišnjih doba. Na jednom slučajnom izletu s rodbinom u Žepi sam uslikao jednu kućicu na stijeni i s tom fotografijom se prijavio na međunarodno takmičenje, osvojio sam peto mjesto i imao pola miliona pregleda. To mi je dalo vjetar u leđa da se bavim promocijom BiH. I mogu da se pohvalim da sam uspio, imao sam izložbu fotografija u BiH, televizijska gostovanja u raznim medijima, koji su me smatrali najvećim promotorom BiH. Danas brojim 100.000 pratitelja na društvenim mrežama širom svijeta i zahvalan sam svima koji prate moj rad.
Snimili ste film o BiH. Kakvi su Vam planovi za budućnost? Spremate li nove projekte i koliko je aktuelna pandemija Corona virusa utjecala na njih?
– Snimio sam dokumentarni film o ljepotama BiH, ali zbog finansijskih razloga nisam mogao realizovati taj projekt. Nisam imao sponzore i izdavače, kako bih to mogao da prenesem u javnost. Taj materijal čuvam, a možda se nekad desi da bude objavljeno onako kako sam to zamišljao. Pandemija je utjecala na svakog, ne može se putovati i trenutno niko ne ulazi u nove projekte. Kada pandemija prođe, razmišljat ću o novim projektima.
Društvene mreže su postale dominantna sfera za komuniciranje i širenje utjecaja. Šta su prednosti, a šta mane takve komunikacije?
– U poslu kojim se ja bavim društvene mreže su jako bitne. Također je komunikacija s ljudima neizostavna, a ljudi nas jednostavno vole ili ne vole. Mislim da uvijek treba ići iskreno i srcem i onda te ljudi zavole. Isticanje na društvenim mrežama, naravno, može donijeti i neke negativne stvari. Postoje oni koji žele da sabotiraju i unište nečiji dugogodišnji rad, ali je mnogo više onih koji daju motivaciju za nastavak borbe.