Robert Dacešin, ljudima koji prate društvene mreže poznatiji kao @rio_price_sa_putovanja, Banjalučanin koji je ujedno putnik, poliglot, bloger, teniser, teniski sudija i magistar ekonomije. Uz malo novca i mnogo znatiželje obišao je gotovo 60 zemalja svijeta. U svom stanu besplatno je ugostio desetke stranaca, a i sam je, na raznim stranama svijeta, umjesto u skupim hotelima, boravio u domovima nepoznatih osoba. Sa svih putovanja nosi zanimljiva iskustva o kojima piše na svom blogu, a jednom mjesečno će samo za čitatelje “Azre” pisati o svojim putovanjima i dijeliti najzanimljivije detalje, te vas natjerati da nekad posjetite destinaciju o kojoj piše
Kada vam neko spomene Pakistan, šta je to šta vam prvo pada na pamet?
Za većinu ljudi, ali i medija u svijetu, riječ Pakistan obično se povezuje s terminima kao što su teroristi, neobrazovani i siromašni ljudi, pustinje, nema se ništa vidjeti, nedostatak prava žena i još nekim, obično negativnim stvarima. Mnogi ga uz to smatraju i jednim od najopasnijih mjesta na svijetu, a na sajtovima većine stranih ambasada često ćete vidjeti upozorenja protiv putovanja u ovu zemlju.
I moji prijatelji su se mnogo protivili putovanju u ovu zemlju. Govorili su mi da se igram životom, da će mi se nešto desiti, a mami je, vjerovatno, na štitnoj iskočilo još nekoliko novih čvorova.
Ali znate šta? Pakistan nije ništa od onog što se priča.
Nakon više od 60 posjećenih zemalja, ne sjećam se da sam igdje kao ovdje, naišao na toliko malih znakova pažnje, niti da sam osjetio takvu ljubaznost. Često kada me neko pita koja je najbolja stvar koju Bosna i Hercegovina može ponuditi, kažem da je to naša gostuljubivost, ali ovdje je to na potpuno višem nivou.
Počev od našeg dolaska u Islamabad kada nam je potpuno nepoznat stranac kupio tri karte za ulaz u muzej, ljudi koji su nam stalno prilazili i pitali kako nam mogu pomoći, našeg drugara Alija koji je bio tu za nas šta god nam je trebalo, vlasnika jednog restorana koji nas je od sebe počastio večerom, pa sve do Gul, koja se sama ponudila da nas ugosti u Svatu, a potom u četiri ujutro po velikoj zimi došla po nas na autobusku stanicu, bez da smo se ikada upoznali.
Svaka osoba koju bismo sreli na ulici i mahnuli joj, uzvratila bi nam uz široki osmijeh ili nam prišla da se upoznamo, te nam poželi dobrodošlicu u njihovu zemlju. Očekivali smo svakog dana da će njihova ljubaznost jednostavno prestati, da ćemo imati barem neko loše iskustvo. Jednostavno, nerealno bi bilo da su ljudi konstantno ovako srdačni i topli.
Ali, nakon 12 dana boravka ovdje, shvatio sam da narod ove zemlje ima veliko srce. Kroz godine putovanja, uvidio sam i da zemlje poput Pakistana, koje nisu iskvarene masovnim turizmom i gomilom novca koji se u njemu vrti, često zadržavaju one najbolje ljudske osobine. Ljudi koje smo sretali na ulici, nisu nam prilazi s namjerom da nam nešto prodaju ili pokušaju izvući nešto novca, već jednostavno sa željom da čuju odakle smo i požele nam lijep boravak u njihovoj zemlji. Ne mogu i da se ne dotaknem toga da je Pakistan nesigurna zemlja.
Ako pod opasnošću mislite na gomilu djece koja će vam razdragano prilaziti svaki put kad vas vide, Pakistan je zaista opasan. Ako opasnim smatrate i svakog prolaznika koji će vas zaustaviti na ulici i tražiti vam da se slika s vama i ponekad vas staviti na svoj Tik Tok, jeste, ovdje ima mnogo toga i opasno je.
Zato, mama, nemoj da brineš, zaista sam dobro.
Možda bi trebalo da ti pošaljem jedno pismo i napišem kako je sve ok. Vjerovatno bi ono izgledalo nešto kao ovo što ću sada napisati.
Draga mama,
Samo da se javim da sam dobro. Evo već sedam dana smo u Pakistanu i sve je zaista u najboljem redu i ne moraš se brinuti. Pakistan zaista nije tako strašan kao što se čini i ljudi ovdje su zaista divni. U početku mi je bilo pomalo neobično što su mi svi prilazili na ulici i stalno mi tražili da se slikamo, ali sada mi je to već normalno i prvi put u životu osjećam kako je biti poznat.
Sve što smo kući pričali o ovoj zemlji ispostavilo se da nije tačno, te sam se još jednom uvjerio koliko mediji mogu da izokrenu sliku o nekom mjestu. Vidi, svi ti problemi koji su se dešavali nekada ovdje i zbog kojih mislimo da je zemlja nesigurna, bili su prije više od 10 godina. A uz to, to je bilo u tako malom dijelu zemlje. Kao da recimo, u Trebinju se sada nešto desi. Da li bi se brinula za to?
Doduše. Sjećam se da si se jednom dok sam bio u Vijetnamu zabrinula zbog zemljotresa u Indoneziji i pitala me da li sam dobro, ali ovog puta zaista nema potrebe da se brineš. Ljudi ovdje su zaista tako čistog srca, da jedino što žele, jeste pomoći ti.
A da!
Danas sam naletio i na ovih nekoliko policajaca u Lahoreu i pričao im kako se brineš. I oni ti poručuju da nemaš razloga za to.
Zato opusti se. Ja znam da si ti mama i da se uvijek brineš, ali ovdje su ljudi mnogo dobri i zaista nemaš razloga da nagovaraš tatu da mi se javlja i pita kako sam, zato da bi ispalo da nisi samo ti ta koja je zabrinuta. Neka čovjek odmori malo. Meni je fantastično zaista.
Voli te tvoj sin Robi.
Šta me ovo putovanje naučilo?
I kada s ove distance razmišljam o svemu što se desilo u Pakistanu, svim stvarima na koje su me upozoravali prije dolaska ovdje i svemu onome što sam ovdje kasnije pronašao, osjećam veliku ljubav prema ovoj zemlji i ovom narodu. Ovi ljudi su tako čistog srca čiji će vam osmijesi učiniti ovu posjetu jednim predivnim iskustvom koje ćete čitav život pamtiti.
Prije dolaska ovdje, očekivao sam da će ovo biti još jedno u nizu putovanja na koja ću otići. Nekako, putovanje kao i svako drugo, s mnogim lijepim stvarima, kako to obično biva. Ali, period koji sam proveo ovdje učinio je da naučim mnogo toga. Da još jednom shvatim koliko samo mjesto na kojem si rođen ima utjecaja na to kakav ćeš život živjeti. Kako je onima rođenim negdje na Zapadu sve nekako lakše, a ovima u zemljama sličnim Pakistanu, u startu mnogo toga otežano.
Mislim da je to i najveća stvar koju mi je Pakistan dao: da budem zahvalan za pravo na obrazovanje, liječenje, za toplu vodu i sve te neke naizgled obične stvari, koje imam, a koje često nedostaju u toliko zemalja u svijetu.
Sad će možda neko reći, eno ga, poredi nas s Pakistanom!
Ali, zašto ne bih? Pa ovaj Pakistan ima tri puta više stanovnika od jedne Njemačke. Zar on nije mjerodavan da se poredi s nekim? Naravno da u životu uvijek trebamo težiti ka nečemu većem, ali ne treba zaboraviti biti zahvalan za ono što nam je Bog dao. Mislim da tek kada to nauči, čovjek postane zaista sretan.
Volio bih da se ovog sjetite svaki put kada vam neko ispriča bilo kakvu predrasudu u vezi s nekom kulturom ili narodom. O možda nekom drugom Pakistanu koji je isto navodno opasan i nesiguran, a koji će vrlo vjerovatno kada ga posjetite, biti vaša nova putnička ljubav. Širom svijeta postoji toliko ljudi iskrenog osmijeha i toplog srca, a na vama je samo da otvorite svoje i upoznate ih.