Živio je kratko, samo 56 godina. Njegova pravoslavna porodica zabranila mu je da se oženi djevojkom katoličke vjere Ankom Tomlinović, najvećom Aleksinom ljubavi, zbog čega je patio cijeloga života. Malo ko zna da je stihove prelijepe narodne pjesme „Emina“ napisao Aleksa Šantić
Kada se skoro 100 godina nakon smrti pjesnika njegovi stihovi pjevaju istim intenzitetom kao u vrijeme nastanka, onda je nesumnjivo riječ o istinskom velikanu našeg podneblja. Pjesme jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika i akademika Alekse Šantića, melanholičnog sanjara i prkosnog lirika, dokaz su da prave vrijednosti ne prolaze, da su svevremenske i da će im se diviti još mnoge generacije poslije nas.
Šantić je živio kratko, samo 56 godina. Preminuo je 2. februara 1924. godine, usljed teške, u to vrijeme neizlječive, bolesti – tuberkuloze, ali je ostavio vječni pečat u svojim pjesmama. Pisao ih je ispovjednim tonom, opisujući svoju intimu, usamljenost, neostvarenu ljubav, promašenost života… U njima je nalazio lijek i utjehu, blažio tugu, za njega su one bile „trunak raja“ i „slatko piće“:
Šta je pjesma? – Iskra sveta,
Iz ljubavi što j’ začeta,
Da nam kratki sladi v’jek.
Šta je pjesma? – Moćna sila,
Iz milosti što s razvila,
Da nam tuzi pruža l’jek.
Šta je pjesma? – Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
Blaži, guši teški jad.
Šta je pjesma? – Slatko piće,
Što nam slabo krjepi žiće,
Duši stvara sveti nad. (Pjesma)
Zatvaran i optuživan zbog pjesama
Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 27. maja 1868. godine, u trgovačkoj porodici, pa je logičan slijed bio da i on završi trgovačku školu, prvo u Trstu, a potom u Ljubljani. Nakon završene škole vratio se u svoj Mostar i, uprkos protivljenju porodice, posvetio se pisanju pjesama te ih objavljivao u brojnim časopisima: „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“, „Otadžbina“… U aprilu 1896. godine, zajedno s prijateljima i piscima Jovanom Dučičem i Svetozarom Ćorovićem, koji je bio i Aleksin zet, oženjen njegovom sestrom Radojkom, pokreće i uređuje časopis za zabavu, pouku i književnost „Zora“.
U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac i optuživan zbog svojih patriotskih pjesama, poput: “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”, u kojima su jaki motivi saosjećanja s patnjom i stradanjem socijalno i nacionalno obespravljenog bosanskohercegovačkog naroda.
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poškrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda? (O klasje moje)
Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi, —
Bog je slobodu dao za čovjeka. (Mi znamo sudbu)
Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije. (Ostajte ovdje)
Ljubavni brodolomi
Prva Aleksina mladalačka, ali i najveća životna ljubav bila je Anka Tomlinović, kojoj je posvetio brojne pjesme, no, njihova ljubav nije bila moguća u to vrijeme, jer mu je njegova pravoslavna porodica zabranila da se oženi djevojkom katoličke vjere. Popustio je pod pritiskom porodice i rastao se od Anke, zbog čega je kasnije mnogo žalio i bio razočaran sobom, smatravši se velikim kukavicom. Dok ih nisu rastavili ispisivao je stihove o njenoj ljepoti, strašću zaljubljenog momka, pa su pjesme koje je napisao u tom kratkom periodu zračile srećom i ljubavlju:
Anka, Šantićeva ljubav
Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju
Oj, pogledni okom na me
Divotanče, mili raju!
Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu –
Mirisavu meku svilu! (Ako hoćeš)
Nedugo poslije njihovog rastanka Anka se udala za čovjeka s kojim je poslije otišla da živi u Zagreb, a vjenčanje, koje je obavljeno u Mostaru, Aleksa je s tugom posmatrao. Od tog momenta njegove pjesme poprimaju tužni, elegični i melanholični ton.
Šantić je kasnije zavolio Mostarku Zorku Šola, ali ga je i ona napustila, slomivši pjesnikovo već napuklo srce i pojačavši njegovu tugu. Nesretni ljubavni život postao mu je inspiracija iz koje se rađaju najljepši stihovi njegove ljubavne poezije, a u kojoj se osjećao i veliki utjecaj sevdalinke, bosanskohercegovačke tradicionalne lirske pjesme, koju također karakterizira motiv ljubavne čežnje.
Mnogi su mislili kako je Šantić bio zaljubljen i u Eminu, kojoj je posvetio jednu od svojih najljepših pjesama, međutim, ona je imala samo jedanaest godina kada je pjesma objavljena, a pisana je, ustvari, namjenski, po narudžbi jednog beogradskog časopisa.
Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina. (Emina)
Kada čitamo ove stihove, kao da čujemo melodični glas našeg poznatog sevdalije Himze Polovine, koji je svojom bravuroznom izvedbom „Eminu“ proslavio, pa je i danas popularna i često pjevana, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i cijeloj našoj regiji. Međutim, malo ko zna da je ovu prelijepu pjesmu napisao Aleksa Šantić, jer, iako je riječ o pravom književnom tekstu, često je svrstavaju u sevdalinke. I druge njegove pjesme, poput „Pod jorgovanom“ i „Što te nema“ pjevaju se kao sevdalinke.
Najdirljivija mujezinova molitva
Nesreća, samoća, bolest i tuga pratile su Šantića tokom cijeloga života, a čitajući njegove stihove osjetit ćemo svu pjesnikovu bol i patnju:
Moja noći, kada ćeš mi proći?
— Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
— Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
— Nikad!
Moje nebo, kad ćeš Mi zaplavit?
— Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
— Nikad! (Moja noći)
Dan Šantićeve sahrane opisan je u knjizi Josipa Lešića „Roman o pjesniku“, u kojoj je navedeno da su u Mostar stizale brojne delegacije iz svih krajeva Hercegovine, mnogi su pješačili i 50 kilometara da bi ispratili svog omiljenog pjesnika na vječni počinak.
– Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucvijeljene majke za izgubljenim sinom … A narod, bilo muslimani, pravoslavci ili katolici, podjednako je tugovao i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolasku sprovoda sa minareta Cerničke džamije toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja – napisao je Lešić.
Prema Šantićevoj biografiji snimljen je film „Moj brat Aleksa“. Njegov lik se danas nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka. Brojne škole i ulice nose njegovo ime, a podignuto mu je i nekoliko spomenika, od kojih je najpoznatiji onaj u istoimenom parku u njegovom rodnom Mostaru.
Spomen-soba „Ostavština Alekse Šantića“
U kući svoga zeta Svetozara Ćorovića, također književnika, Šantić je proveo posljednje godine života. Tu se nalazi i spomen-soba s bibliotekom u kojoj se čuvaju njegovi vrijedni rukopisi i predmeti iz privatnog života, kao i radni sto na kojem su nastajala pjesnikova djela.
Poznati pisci o Aleksi
– Ja nikada nisam bez suze u grlu pročitao, i čini mi se da nikad drukčije neću moći pročitati nego tako, kroz tužni i srećni prelom suze očinje, Šantićevo „Pretprazničko veče” – Skender Kulenović
– Osnovni utisak Šantićevih djela jest osjećanje nečega toploga, nečega što hoće da živi u punoći, da se kreće u slobodi, da se bori – Tin Ujević
– Nijedan pisac nije toliko ličio na svoje književno djelo koliko Aleksa Šantić. Ovaj pjesnik je bio najveće dijete u našoj književnosti. On je sva svoja svjedočenja crpio iz svog čistog djetinjeg srca – Jovan Dučić
– U životu ne vidjeh čovjeka tako stidljive čistote i žudi. Ja nikad nisam vidio tišeg čovjeka od Šantića – Miloš Crnjanski
Tekst prenesen i novog broja Azre