Prenosimo odlomke romana „Kako ostati pri pameti u doba podjela“, turske spisateljice Elif Safak (IV)
…. Zvali su ga meko g – “g” s vijugom na vrhu, ovako: ğ. Uvijek mu mora prethoditi samoglasnik i, mada nekad produžava zvuk samoglasnika, ne posjeduje vlastiti glas. Svako drugo slovo proizvodi prepoznatljiv zvuk, jasan i glasan, osim tog jednog. Meko g ne govori. Ne žali se, ne iznosi mišljenje niti šta zahtijeva. Svojom zagonetnom tišinom i pomalo rastresenim manirima, odmah se istaknulo među ostalim brizgavim, izražajnim slovima. Mora da je stranac, pomislila sam. Autsajder. Abecedni izopćenik. Nijedna riječ na mom maternjem jeziku ne počinje tim slovom, što sam smatrala prilično nepravednim. Skoro kao da je nevidljivo. Ako biste naišli na njega usred riječi, trebali biste se praviti da ga niste vidjeli. Samo nastavite dalje i ljubazno ga zaobiđite. Dakle, meko g ostaje nijemo bez obzira na štivo ili kontekst. A ipak, što sam više pažnje posvećivala tom misterioznom slovu, to sam više bila mišljenja da mi nešto pokušava reći. Možda, na kraju, jeste govorilo, na sebi svojstven način, ali nikoga nije zanimalo da čuje šta ima reći. I nekako je moj mozak sedmogodišnjakinje povezao to neželjeno slovo s mojom neželjenom lijevom rukom. Ni jedno ni drugo nisu bili popularni u razredu, takav sam osjećaj imala. Možda su se mogli povezati.
I tako sam uvečer sjedila i vježbala izvlačenje mekog slova g, prvo lijevom rukom, onom grešnom, a zatim desnom, pristojnom, za školu narednog dana. Izmišljala sam nove riječi koje su, prkoseći pravilima gramatike, počinjale bezvučnim slovom. U tu svrhu uvela sam male promjene u postojeći pravopis – gorila je postala ğorila, grafiti su postali ğrafiti. Zatim sam ih zapisivala, mukotrpno, mada nisam zaboravila u učionici se držati izvornog pravopisa. Upalilo je. Učiteljica je bila zadovoljna, konačno sam počinjala napredovati. Malo‑pomalo, to nijemo slovo abecede turskog jezika pomoglo mi je da steknem samopouzdanje i vodilo me je kroz ostatak sistema pisanja. Osvrćući se unazad, jasno mi je da sam ja bila ta koja se mučila da se osjeća kao da pripada školi pa sam taj osjećaj otuđenosti projicirala na neživo slovo. Ali, to iskustvo, živopisno i visceralno, naučilo me je važnu životnu lekciju: kad se osjećaš usamljeno, ne gledaj unutra, gledaj van i traži dalje, traži druge koji se isto osjećaju, jer uvijek postoje drugi, a ako se uspiješ povezati s njima i njihovom pričom, sve ćeš vidjeti u drugačijem svjetlu.
I dan‑danas, kao književnicu, ne privlače me samo priče, privlače me i tišine. Prvi instinkt pripovjedačice je da prokopam “periferiju” radije nego “središte” i fokusiram pažnju na marginalizirane, potlačene, obespravljene i cenzurisane glasove. I tabue, uključujući one političke, kulturološke i tabue o pitanju spola. Postoji dio mene koji, u svako doba, želi razumjeti gdje su u društvu sakrivena nijema slova.
AZRA I BUYBOOK NAGRAĐUJU: Osvojite knjigu „Kako ostati pri pameti u doba podjela“
Sve što treba da uradite jeste da u SMS poruci napišete: OK (razmak), BUYBOOK, svoje ime i prezime, godište, te grad u kojem živite. SMS poruke šaljite na broj 091 510 101.
Roman o dobu zarazne tjeskobe
Spisateljica, esejistica i aktivistica, Elif Safak donosi nam mali ali snažan manifesto koji će nam pomoći da ostanemo pri pameti u ovo doba podjela.
Naše doba je doba zarazne tjeskobe. Osjećamo se preplavljeni događajima oko nas, nepravdom, patnjom, beskrajnim osjećajem krize. Kako onda možemo njegovati dijelove sebe koji se nadaju, uzdaju i vjeruju u nešto bolje? I kako možemo ostati pri pameti u doba podjela?
U ovom snažnom, ohrabrujućem pozivu na svjesni optimizam, Safak nas potiče da slušamo priče drugih i naoružava oruđima za traženje empatije. Kako bi nas približila jedne drugima, oslanjajući se na vlastita sjećanja, istražuje moć koju imaju priče. U tom procesu otkriva kako međusobno slušanje može iznjegovati demokratiju, empatiju i našu vjeru u blažu i mudriju budućnost.
Trenutno ne postoji knjiga koja nam više treba… Doza optimizma…