„Prosvjetljenje stabla zerdelije“ (III): Ludilo za nemogućim

Piše: Redakcija

Autorica  Shokoofeh Azar

Prenosimo treći dio odlomaka romana “Prosvjetljenje stabla zerdelije”

Snažnim i maštovitim jezikom, doraslim tradiciji perzijskog usmenog pripovijedanja, Shokoofeh Azar donosi nam roman svirepe ljepote, potvrđujući se kao jedan od najintenzivnijih i najoriginalnijih glasova savremenog Irana. Korijeni Prosvjetljenja stabla zerdelije su u samom ritualu pripovijedanja, u ljudskoj potrebi za mitom, kao jedinoj mogućnosti spasenja do isprazne brutalnosti režima. Kroz sudbinu pet nezaboravnih likova, Azar portretira period i naciju nasilno istrgnutu iz svoje historije, podijeljenu između boli i sjećanja, između svijeta živih i svijeta mrtvih.

…Bio je to potpuni haos, pa su neki egzekucijski službenici znali skrenuti s uma od odvratnog vonja smrti koji se širio iz ćelija, a takve su prebacivali ravno na vojnu psihijatriju, odakle bi, kroz koji mjesec, svaki nestajao, odnosno bivao smaknut. Od 29. jula 1988., kada je počela prva serija smaknuća narodnih mudžahedina i zatvorenih komunista, pa do sredine septembra iste godine – a u tom periodu, u Teheranu, Karadžu i drugim gradovima, obješeno je ili pred streljački stroj izvedeno više od pet hiljada ljudi – samo su trojica vojnika iz provincije odbila naredbu da pucaju.

Njihova tijela su, uz druge smaknute, morala zauvijek primiti tri precizna metka. I četvorica od nekoliko desetaka vozača hladnjača, koji su leševe vozili u puste stepe van grada, završili su – sredinom drugog mjeseca egzekucija – u ludnici. Smrad trulih leševa toliko se zavukao u njihove nosnice da su umišljali kako ih posvuda prati i izdaje. Sumnjali su da i njihove žene osjećaju taj smrad, ali ga, iz sažaljenja ili straha, ne spominju. Plašili su ih sumnjičavi pogledi ljudi u redovima za kupone za živežne namirnice, hljeb ili pasterizirano mlijeko. Jedan od njih postao je opsjednut gavranima i smatrao je da ga crni gavrani – koji su se sve više i više okupljali oko jaraka s leševima – slijede kamo god da makne. Umišljao je da su svi gavrani na zidovima kuća, žicama gradske rasvjete i na nebu iznad grada privučeni njegovim vonjem i samo čekaju trenutak da navale na njega. Dvojica pripadnika streljačkih vodova – pri svom povratku s dužnosti strijeljanja političkih zatvorenika u stepi van grada – upucani su s leđa. U međuvremenu, na stotine egzekucijskih službenika i vozača hladnjača s leševima su, zbog savjesnog obavljanja dužnosti, unaprijeđeni i postajali su gardisti, isljednici, gradonačelnici, izvršni službenici ili zatvorski upravnici.

Kad je svojim veselim jutarnjim glasom rekao da je vrijeme za čaj s kondak‑pecivom, Tata je bio siguran da Mamu od te njegove najave neće proći njeno najnovije ludilo. Zato je odmah dodao: „Ako smo od svojih predaka išta naslijedili kako treba, onda je to ovo ludilo. Manija za novim stvarima. Ludilo za nemogućim.“ Jutarnja izmaglica postajala je sve gušća i gušća, sve dok u njoj nismo iščezli nas troje, skupa s fenjerom, vatrom i našim čajnikom, što je Mami pružilo novu dragocjenu priliku da putuje kroz svijet koji je sadržavao i Planetu koja – pored sveg prostranstva, država, religija, knjiga, ratova, revolucija, smaknuća, ptica i ovog hrastovog stabla – u svemiru, sad je to shvatala, nije bila veća od vrha igle.

(Oprema teksta je redakcijska)

Izdavač: „Buybook“ 2021. ;Urednica: Ida Hamidović; S perzijskog preveo Muamer Kodrić

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti