Odlomci romana „Zemlja drugih“: Amin postaje glava porodice

Piše: Redakcija

O knjizi

Prvi dio, temeljen na istinitoj priči njene bake, čitaocu omogućava da s humanošću i tačnošću doživi jedno vrijeme i one koji su ga iskusili  – sve one rastrgane između duge tradicije i težnje za savremenošću.

Godine 1944. Mathilde, mlada žena iz Elzasa, regije na sjeveroistoku Francuske, zaljubljuje se u Amina Belhaža, marokanskog vojnika koji se bori u francuskoj vojsci. Nakon oslobođenja, kao mladenci odlaze u Meknesu, garnizonski grad na sjeveru Maroka, u kojem dominiraju bijeli doseljenici i gdje se sistem kolonijalne segregacije strogo primjenjuje. Tada počinju poteškoće s kojima će se ova porodica morati suočiti. Po cijenu mnogih žrtava, Amin uspijeva vratiti svoju kamenitu i neplodnu zemlju.

O autorici

Lejla Slimani rođena 1981,. prva je Marokanka koja je osvojila najprestižniju francusku književnu nagradu Prix Goncourt. Novinarka i zagovornica ženskih i ljudskih prava, lična je predstavnica francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za promociju francuskog jezika i kulture. „Zemlja drugih“ prvi je dio planirane autobiografske trilogije. Živi i radi u Parizu.

 

Prenosimo odlomke romana „Zemlja drugih“, autorice Lejle Slimani  (I)

Kad je prvi put posjetila farmu, Mathilde je pomislila: “Predaleko je.” Tako osamljen položaj ju je zabrinuo. U to vrijeme, 1947., nisu imali automobil, pa su dvadeset i pet kilometara, koliko ih je dijelilo od Meknesa, prešli u starim kolima s konjskom zapregom kojima je upravljao jedan Rom. Amin nije obraćao pažnju na neudobnu drvenu klupu, niti na prašinu koja je njegovu ženu tjerala na kašalj. Vidio je samo krajolik i s nestrpljenjem čekao da stigne do zemlje koju mu je otac ostavio.

Nakon što je godinama radio kao prevodilac u kolonijalnoj vojsci, Kadur Belhaž je 1935. kupio hektare te kamenite zemlje. Rekao je sinu kako se nada da će tu napraviti uspješnu farmu koja bi mogla prehranjivati generacije djece porodice Belhaž. Amin se sjećao očevog pogleda i njegovog samouvjerenog glasa dok mu je izlagao planove. Ari vinove loze, objašnjavao mu je, i čitavi hektari zasijani žitaricama. Na najosunčanijem dijelu brda treba sagraditi kuću okruženu voćkama i ponekom alejom badema. Kadur je bio ponosan što je ova zemlja bila njegova. Naša zemlja!”, uzviknuo bi, ali ne onako kako to govore nacionalisti ili kolonijalni doseljenici, niti u ime moralnih principa i ideala, nego kao sretni uživalac svog prava. Stari Belhaž je želio biti sahranjen tu i da njegova djeca budu tamo, da ga ta zemlja hrani, a potom mu pruži posljednje prebivalište. Ali, umro je 1939., kada se njegov sin pridružio spahijskoj pukovniji i ponosno nosio burnus i šalvare. Amin, najstariji sin, i od tog trenutka glava porodice, prije odlaska na front dao je imanje u najam nekom Francuzu alžirskog porijekla.

(Oprema teksta je redakcijska)
Izdavač: Buybook 2021.; Urednica: Lana Krstić; Prevoditeljica: Tea Mijan

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti