Ako se Amin ne vrati, bit će potpuno izgubljena, bez novca, bez poznanika

Piše: Redakcija

Prenosimo odlomke romana „Zemlja drugih“, autorice Lejle Slimani  (IV)

 

 

Izdavač: Buybook 2021.; Urednica: Lana Krstić; Prevoditeljica: Tea Mijan

 

Tri dana kasnije, ukrcali su se na kamion čiji je šofer pristao da ih odveze do Meknesa. Mathilde je smetao vonj kamiondžije i cesta koja je bila u lošem stanju. Dva puta su se zaustavljali uz put kako bi povratila. Blijeda i iscrpljena, očiju uprtih u krajolik u kojem nije nalazila ni smisla ni ljepote, Mathilde je svladala melanholija. “Neka mi ova zemlja ne bude tuđa”, pomislila je. “Hoće li mi ovaj svijet ikada biti blizak?” Kad su stigli u Meknes, pala je noć i jaka, ledena kiša je udarala u vjetrobransko staklo. “Sad je suviše kasno da te upoznajem s majkom”, objasnio je Amin. “Spavamo u hotelu.”

Grad joj se činio taman i neprijateljski. Amin joj je objasnio kako je njegova konfiguracija u skladu s načelima koje je na početku protektorata utvrdio maršal Lyautey. Stroga razdvojenost između medine, u kojoj su se morali sačuvati stari običaji, i evropskog grada, čije su ulice nosile imena francuskih gradova i koji je težio da postane laboratorij savremenosti. Kamion ih je ostavio dolje, na lijevoj obali vadija Bufakrana, na ulazu u Aminov rodni grad. Tu, u četvrti Berima, odmah nasuprot melahu, živjela je njegova porodica. Uzeli su taksi, kako bi došli na drugu stranu rijeke. Penjali su se dugim uzbrdicama, prošli pored sportskih terena i prešli svojevrsnu tampon zonu, ničiju zemlju, koja je grad dijelila na dva dijela i gdje je gradnja bila zabranjena. Amin joj je pokazao logor Publan, vojnu bazu koja se nadvijala nad arapskim gradom odakle se u njemu nadzirao i najmanji pokret.

Smjestili su se u odgovarajući hotel, a recepcioner im je činovničkom temeljitošću pregledao dokumente i vjenčani list. Na stepenicama koje su vodile do njihove sobe umalo je izbila svađa, jer je nosač prtljaga uporno govorio na arapskom, dok mu se Amin pak obraćao na francuskom. Tinejdžer je prema Mathilde upućivao dvosmislene poglede. On, koji je morao imati dozvolu da se može noću kretati ulicama novog grada, zamjerao je Aminu što spava s neprijateljem i slobodno se kreće. Tek što su bili odložili prtljag u sobu, Amin je ponovo obukao kaput i stavio šešir. “Idem da pozdravim porodicu. Neću dugo.” Nije joj dao vremena da bilo šta odgovori, zalupio je vratima i čula ga je kako trči niz stepenice.

Mathilde je sjela na krevet, obgrlivši koljena. Šta je radila ovdje? Mogla je kriviti samo sebe i svoju taštinu. Hrabro se upustila u taj brak na čijoj egzotičnosti su joj zavidjeli prijatelji iz djetinjstva. A sada bi ona mogla biti predmet ko zna kakvog podsmijeha, bilo koje izdaje. Možda je Amin otišao ljubavnici? Možda je čak bio i oženjen, jer, kako joj je otac, iskrivivši usta, jednom rekao, ovdašnji muškarci bili su poligamni. Možda je igrao karata u obližnjoj kafani, radosno se hvaleći prijateljima kako je pobjegao od dosadne žene? Počela je plakati. Bilo ju je stid što paniči, ali pala je noć, a ona nije znala gdje se nalazi. Ako se Amin ne vrati, bit će potpuno izgubljena, bez novca, bez poznanika. Nije znala čak ni ime ulice u kojoj su odsjeli.

AZRA I BUYBOOK NAGRAĐUJU: Osvojite knjigu „Zemlja drugih“

Sve što treba da uradite jeste da u SMS poruci napišete: OK (razmak), BUYBOOK, svoje ime i prezime, godište, te grad u kojem živite. SMS poruke šaljite na broj 091 510 101.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti