Rat u Bosni i Hercegovini je bio nevjerovatno žestok, ne samo po broju žrtva i materijalnom razaranju, nego i po veličini tektonskog rova koji se ispriječio između nekada bratsko – jedinstvenih naroda. Na teritoriji koji su kontrolisali Srbi nestala je skoro cjelokupna populacija Bošnjaka, ali i sve što je podsjećalo na njih. Srušena su gotovo sve njihove bogomolje, bagerima porušena groblja, kulturni spomenici, čak su mijenjana imena brda, lokaliteta i gradova. Iz tamošnjeg javnog života Bošnjaci njihova kultura nestali su kao da ih nikada nije ni bilo. Zabilježeno je i to da je na jednoj sjednici u Banjaluci tokom 1993. izrečeno i da „Vrbas ne može biti tako muslimanski zelen, nego bi trebao biti srpski plav”.
Na drugoj strani, na onoj teritoriji koju su strani mediji nazivali “prostor pod kontrolom muslimanske vlade iz Sarajeva”, nestali su iz naziva ulica Njegoš, Miloš Obilić, Hajduk Veljko, Jug Bogdan, Car Dušan… Sarajevska druga gimnazija nije više bila Gimnazija Ognjen Prica, sarajevski FPN više nije bio “Vaso Pelagić”, a iz lektire su nestali Crnjanski, Petar Kočić i Ivo Andrić. Radiostanice su imale jasno istaknutu zabranu puštanja muzike koju izvode srpski i srbijanski izvođači, djeca više nisu učila čitati i pisati ćirilicu uz objašnjenje da je to „srpsko pismo”. Iz škola je protjeran ruski jezik, a uveden arapski.
Ostao je samo Meša
Ipak, između dva naroda razdvojena masovnim grobnicama i minskim poljima ostao je jedan uzak most, sastavljen od slova imena jednog čovjeka za kojeg do kraj njegovog života, ali i poslije, nije bilo jasno kome pripada.
– Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje porjeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borislava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem.
–
– Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom – napisao je Meša Selimović, u oporuci koju je 1976. uputio Srpskoj akademiji nauka, zloglasnoj SANU.
Zahvaljujući ovom pismu i ovakvom stavu, ime „Meša Selimović” danas nosi jedna škola u Bijeljini, nekoliko obrazovnih ustanova u Srbiji, gdje se još uvijek dodjeljuje i književna nagrada „Meša Selimović”, a Selimović se često ističe kao jedan od najvećih srpskih pisaca.
– Postavljanje ploče na zgradi u kojoj je živeo prvi je korak u Godini knjige, važan dokument u kulturnoj istoriji i poziv da razmišljamo o svemu onom što je bilo pre i što će biti posle njenog postavljanja… Spomen ploča na ovoj adresi je i tačka susreta našeg i vremena u kome je pisac stvarao ostavljajući pečat ne samo u srpskoj kulturi već i svetskoj – rečeno je prije pet godina na ceremoniji otkrivanja spomen ploče u centru Beograda, na zidu zgrade gdje je veliki i kontroverzni pisac živio pred kraj života, a tamošnji mediji su prenijeli da i „Najčešća asocijacija na pisca koji povezuje srpsku kulturu sa kulturom zemalja regiona su romani “Derviš i smrt” iz 1966. i “Tvrđava” iz 1970. godine.”.
U Beogradu postoji ulica Meše Selimovića. Postoji ulica sa takvim nazivom i u Prijedoru, u Banjaluci (jedna od tri ulice sa muslimanskim imenom) i u Bijeljini, gdje se Selimovićeve ulica nalazi između trga Đenerala Draže Mihajlovića i Karađorđeve. Sarajevo ima dvije ulice Meše Selimovića. Jednu, centralnu gradsku aveniju koja se proteže od Ilidže do Čengić Vile i drugu, onu koja se nalazi u onoj drugoj Ilidži, onoj sa prefiksom “Istočna”, u Istočnom Sarajevu, u entitetu Republika Srpska. Taj entitet i njegovo postojanje sa puškom u ruci branila je čak i vojna jedinica pod nazivom “Meše Selimović”. Bilo je to vjerovatno prvi i posljednji puut u historiji kulture i civilizacije da je jedna vojna jedinica nazvana po jednom piscu.
– Samostalna muslimanska jedinica “Meša Selimović” je bila jedinica u sastavu 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske. Jedinica je formirana u augustu 1992. godine u selu Kulina kod Dervente na inicijativu Ismeta Đuherića, rezervnog kapetana I klase JNA, kako bi se zaštitili preostali nesrbi na tom području. Tadašnji pukovnik Slavko Lisica, komandant Taktičke grupe 3 VRS je prihvatio inicijativu i obećao ljudima zaštitu. Jedinica je bila veličine čete i brojala oko 120 ljudi, većinom muslimanske vjeroispovjesti, uz određeni broj Hrvata i Srba i nalazila se u sastavu Derventske brigade do kraja rata. Jedinicom je do januara 1993. komandovao kapetan Ismet Đuherić kada se demobilisao. Na komandnom mjestu zamijenio ga je Nusret Dizdarević koji je vodio jedinicu do kraja rata – piše Wikipedija o ratnom putu ove bizarne vojne družine.
Otkud takva i tolika ljubav u srpskoj javnosti, srpskoj politici i kulturi prema Meši Selimoviću i čime je on zadužio taj narod kojem nije pripadao ni po mjestu rođenja, ni po religijskoj pripadanosti svojih roditelja, ni po svom imenu koje u srpskom uhu itekako zvuči strano i tuđe? Zašto je i kako je politička i vojna hunta Radovana Karadžića uklonila sa teritorije koje je smatrala ekskluzivno svojom svaki trag muslimanske civilizacije, bošnjačke kulture i bosanske državnosti, ali je na miru ostavila Mešu Selimovića? Šta je to povuklo ili čak naljutilo Mešu Selimovića da okrene leđa sredinu u kojoj je nastao i ode među Srbe, ode u Beograd i tamo nađe publiku, suprugu, prijatelje? Zbog čega je tako mnogo volio Njegoša i njegovu poeziju? Zbog čega se družio sa Dobricom Ćosićem i Matijom Bećkovićem, srpskim intelektualcima, disidentima i ideolozima zla koje će ovaj dio svijeta u devedestim pretvoriti u zgarište i gomilu šuta?
– Prema djeci je otac bio strog ili najčešće ravnodušan. U njegovu sobu smo ulazili samo kad nas pozove ili tada smo išli kao na strašni sud. Dvaput godišnje morala su sva djeca da uđu na dva Bajrama, zbog čestitanja. Nije bio religiozan ali smo slavili glavne vjerske praznike. Po nacionalnom opredjeljenju bio je SRBIN i znao je za nerazgovijetno porodično predanje o porijeklu iz istočne Hercegovine ili sjeverne Crne Gore. Bio je prijatelj Avde Hasanbegovića i pobratim Hamida Kukića, sekretara Gajreta, ali je bio suviše komotan da bi se u politici življe zainteresovao – piše Selimović u svojim Sjećanjima o svom ocu Aliji, raspikući, kockaru, ljubitelju pasa, lova konja i tuđih žena, Srbinu po vlastitom opredjeljenju.
Za one koji ne znaju, Gajret je bilo muslimansko kulturno društvo koje je okupljalo prosrpski orijentirane muslimanske intelektutalce. Jedan njih bio je i Safvet Beg bašagić čij je djela otac Meše Selimovića rado čitao. Nije teško pretpostaviti da je i Alija Selimović bio privatno prosrpski orijentirani čovjek, što iz ove današnje perspektive izgleda čudno i nekome neshvatljivo, no u prvim decenijama 20. stoljeća, kada je Selimović Junior stasavao, biti Srbin – Musliman iz Bosne nije bilo ništa čudno, neobično ili strašno. Naprotiv.
“Tvrđava” tako aktuelna i savremena
Priča o Mešli Selimoviću je tužna priča sa ipak sretnim krajem. Meša Selimović, čovjek kojem su leđa okrenuli i vlastiti sunarodnjaci, kolege, prijatelji i partija za koju bio spremen dati život, danas još uvijek živi, istina ne fizički jer je preminuo 1982, ali živi kao kao javna ličnost i živi kroz svoje djela koja nas pomalo plaše svojom aktuelnošću. „Derviš i smrt” je epohalno djelo, no mlađe generacije za nijansu više čitaju i bolje razumiju „Tvrđavu”. Čitajući ovaj veliki roman, decenijama pomalo u sjenci svog velikog prethodnika, mi čitamo o besmislenim i unaprijed izgubljenim bitkama posljednjeg rata ( Hoćin lako može biti Žuč, Trebević, Treskavica, Ozren, Špicasta Stijena), o ratnim profiterima i ratnim dezerterima, o nekadašnjim vojnicima – ratnicima i njihovim porodicama koje traže svoje plaće od države, o kriminalcima koji postaju heroji i o ljudima kojima je jedina dozvoljena borba sa zlom koje paradira ulicama – unutarnja bol i tiho proklinjanje vlastite sudbine.
U jednoj od epizoda Tvrđave, glavni junaka Ahmet Šabo, pritisnut vlastitom nemoći da se bori protiv mainstream zuluma, odlučuje da se požali predstavniku vlastitog džemata, čovjeku koji bi trebao biti spona između običnog podanika i velike vlasti, ovog puta sultana. Međutim, Ahmet Šabo će velikim razočarenjem shvatiti da ga Mula Ismail uopće ne sluša, niti ga može čuti sve i da to želi. Mula Ismail je naime potpuno gluh – što je odlična metafora za vlast koju mišljenje, osjećaji i život vlastitih podanika potpuno beznačajni, nevažni da ih se čak i sasluša. Dok Ahmet govori o nevolji i nepravdi koja ge je snašla, predstavnik njegovog džemata mu govori o veličini carstva, o hrabrosti sultana i velikim bitkama koje je sultan vodio i dobio…
Koliko je Selimovićevo djelo savremeno i koliko se Tvrđava može bez problema transponovati u 2015. godini govori i nedavni potez vlasti koji su na molbu radnika jedne propale, pokradene i uništene fabrika za pomoć – za direktora te propale institucije imenovali gluhog čovjeka. Čitajući Tvrđavu stičete osjećaj da čitate neke vrlo aktuelne političke novine iz juna 2015., a ne ne roman napisan prije 45 godina po crticama iz Bašeskijinog Ljetopisa.
„Tvrđava” je kao i sva ostala djela Selimovića plod ličnih, tragičnih doživljaja Meše, onih zbog kojih će ovaj čovjek na kraju napustiti i zemlju u kojoj je ponikao i naći prijatelje i publiku, ali i vlastiti mir u Beogradu. Naime, početkom pedesetih godina, kada je sarajevski Filozofski fakuletat već stasao, svoje mjesto pod njegovim krovom našao i mladi profesor Selimović, no uz veliki otpor njegovih kolega. Meša Selimović je u to vrijeme bio više gladan nego sit i pored toga što je bio univerzitetski profesor i čovjek sa desetinama naučnih radova. Na kraju je tiho otpušen sa fakulteta. Desilo se to 1953.
– Pune četiri godine trajalo je to zamiranje bez ijednog sigurnog dinara, bez posla, bez snage da radim. Počeo sam da radim ono što najmanje znam – filmske scenarije, zapuštajući rad na onome što je bilo moja vokacija, na literaturi. Uskoro sam vidio da u tom poslu ne mogu ništa učiniti i pristao sam da budem lektor na Vorkapićevom filmu „Hanka”. Za to vrijeme, Darka je bez gunđanja i bez mrštenja isprodavala sve što je mogla iz kuće. Moja djeca nisu znala šta je čokolada, mlijeko, voće, čak ni cipele, išla su u podernim i zakrpljenim – sjećao se Selimović nekih od od najtežih trenutaka u svom životu.
Sedamnaeset godina kasnije, svoje će teške misli iz tog olovnog perioda pretočiti na stranice romana Tvrđava. U jednom trenutku, Selimović je bio potpuno sam na ovom svijetu i kako kaže „ bio sam spreman da idem na selo za učitelja, da se prihvatim bilo kakvog posla, ali bez uspjeha; svugdje sam nailazio na zatvorena vrata.
– Polako odbijajući najprije tu misao, počeo sam osjećam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobijan. Stajao je oko mene kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao glavu o tvrdu stijenu, bio sam izbijen, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem, jer mi je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguće da je zid svuda. A nisam ni mogao pristati da ostanem tako zazidan kao da sam živa sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud viče ne čuje se, ništa.
– Malo je trebalo da počnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav, ali me nema. Zboga ljudi zar mene ne vidite – kažem zar mene ne čujete – kažem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko ni moj glas u njihovo oko. Nema me – opisuje svoje tužnu sudbinu Meša u „Tvrđavi”.
Knjige i priča Meša Selimovića priče su o nama samima, a niko kao Meša nije uspio opisati ovdašnje ljude, njihove mane i vrline.
– Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
– Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi s nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada…Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim – opisivao je Meša narod koji ga se odrekao a danas ga slavi kao svog najvećeg književnika.
Životna priča Meše Selimovića, priča o njegovoj porodici i njegovim ljubavima, o uspovima padovima i ponovnim usponima priča je o ovom čudnom, opasnom prostoru i njegovim ljudima. Meša Selimović nikada nije stavljao zid između sebe i svog naroda, nikada nije govorio „ja sam ovo, vi ste ono” i nikada nije prezirao sredinu iz koje je potekao i iz koje je morao da ode, u tuđinu. U tome je njegova veličina.
Između ni tamo ni ovamo
Rođen je 1910., u godini između dva najznačnija datuma za bošnjačku naciju i muslimansku civilizaciju, između godine 1908. i aneskije BiH od strane Austrogarske i 1912. kada su osnažene balkanske državice vidjele svoju prliku da se prošire na račun odavno bolesnog Otomanskog Carstva.
Nasilni dolazak Crno -Žute monarhije bio je apsolutni šok za ovdašnje muslimane, ravan šoku američkih domoroca kada su prvi put vidjeli bijele ljude na konjima. No više od tri decenije su ovdašnji „muhamedanci” potajno se nadali da će se Otomanska vlast jednog dana vratiti, ali događaji iz 1912. i potpuni slom Turske bili su znak da od tih snova neće biti ništa. Povratka na staro nije bilo i sve veze sa islamskom, istočnjačkom Turskom, osim onih duhovnih bile su prekinute. Trebalo se priviknuti na novu kulturu, nove običaje, pa čak i na novi namještaj.
– Ne znam šta se desilo sa starim turskim namještajem, ali je nova kuća namještena moderno, evropski, a la franca i dugo je djelovala hladno i odbojno s krevetima od politirane hrastovine, s trpezarijom u kojoj nismo jeli osim kada dođu gosti ( pa i tada se znalo ko smije i mora da uđe). U svečanim prilikama, jelo se zajedno za sinijom.
– Ništa se drugo nije slavilo,(nikakve godišnjice, rođendani, praznici). Uz novi namještaj ostale su u sobama sećije valjda zbog lakšeg prelaza na novi red i zbog ublažavanja odbojnosti novih stvari. Tako je nastao neki mješovito zapadno – istočni stil koji je odražavao nostalgiju za starim i i želju za novim. Majka i nena se valjda do smrti nisu navikle na stolice i stolove i uvijek su sjedile s nogom podavijenom na stolici – pisao je Selimović u Sjećanjima, objašnjavajući taj čudni život između Istoka i Zapada, između tamo i ovamo, sve ispod jednog jedinog kućnog krova.
Generacija Meše Selimovića, njegovi savremenici, njegova braća i sestre, školske kolege i rođaci sa kojima je bio blizak po godinama, biće prva generacija Bošnjaka – bosanskih muslimana, koja više neće imati nikakve konekcije sa Turskom, sa Orijentom i njegovim kulturnim krugom. Biće to to prvi Bošnjaci koji više neće poznavati arebicu, specifično bosansko – arapsko pismo, neće se oblačiti „a la turka”, nego po evropskoj modi i prve generacija koje će školovati na evropski način. Biće prva genercija u svom naroda koja će se u potpunosti osjećati Evroljanima, u onom kulturnom i civilizacijskom smislu.
U vrijeme kada je preko 85 posto ljudi i Bosni bili nepismeno, kada su se škole i školovani pojedinci mogli nabrojati na prste jedne ruke i kada je bošnjačka političko – vjerska reakcija javno govorila da muslimanska djeca ne treba da idu u „vlašku” školu jer će ih tamo prekrstiti i tjerati da jedu svinjetinu, Meša Selimović je završio osnovnu školu, završio gimnaziju i završio Filozofski fakultet u Beogradu. Velika je to stvar u doba kada je cijeloj Bosni bilo manje od 700 fakultetski obrazovanih ljudi, od čega tek nekoliko onih iz muslimanskih porodica.
Drugi svjetski rat će Selimović dočekati kao ljevičar, komunista, društveni aktivista i mladi profesor u tuzlanskoj gimnaziji, onoj koja danas sa ponosom nosi njegovo ime. Selimović će uistinu završiti u ustaškom zatvoru, ali će čednim i sretnim spletom okolnosti umjesto u Jasenovcu završiti na slobodi, te pobjeći na partizansku teritoriju, igrajuću važne uloge u hijerarhiji Komunističke partije. Tu će biti klica najveće tragedije Meše Selimovića i njegove porodice. Revolucija jede svoju djecu, to je surova istina i ni porodica Selimović taj usud nije mogla izbjeći.
– Krajem 1944. strijeljan je u Tuzli moj nastariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda trećeg korpusa…Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina Glavne uprave narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesnost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kada sam čuo da je Šefkija strijeljan doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim i neprestano plakao.
– Nekoliko dana poslije, došao mi je šofer UDB -e koji je mog brata odvezao na strijeljanje i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je – pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin i ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatni slijepi maloumni čin, bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice; svi smo osjetili da se desile stvari koje nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmero nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i smisla – sa užasom se kasnije sjećao Selimović.
Selimović se nikada neće oporaviti od tog šoka. Potraga za bratom ili želja da se brata spasi biće misao koja će se provlačiti kroz sva najznačanija njegova djela, pa i o ono zbog kojeg je izašao iz anonimnosti, roman „Derviš i smrt”.
– Htio sam da napišem roman o ljubavi, roman o tragediji čovjek koji je tako indoktriniran da dogma kojoj služi postane suština njegova života: promašio je ljubav, promašiće i život. Njegova tragedija počinje onda kada izgubi voljenu ženu, kad se ne bori za nju, kada je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim, ostavlja je, povrijeđen ratom, povrijeđen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen životom suviše grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin čini pogrešan izbor i polazi krivim putem, tražeći sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleći da se tako zaštiti od tvrdih udaraca života. Ali udarci života nikoga ne zaobilaze. Njega će snaći s najneočekivanije strane, gdje je najnezaštićeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti vlasti u kojem je njegova dogma najnepokobljiviji branilac: u oštar sukob su došla prihvaćena vjerovanja i ljudske osjećanja: tako se našao u procjepu između vjere, Vlasti i ličnog života, Šta će u toj dilemi prevagnuti, derviš ili brat? – opisovao je pisac osu oko koje se okretao „Derviš i smrt”.
Selimović Partiji nikada neće oprostiti ubistvo brata niti će ikada pružiti ruku onima koji su ovu zavjeru skovali i sproveli u djelo. Među njima je bio i brat Teufik, takođe moćna komunistička figura u tuzlanskom kraju, koji nije ni pokušao spasiti vlastitog brata. Ni Partija zbog koje je Selimović 1941. već imao voznu kartu za Jasenovac, njemu nije opraštala niti jednu grešku. Partija je sve morala znati i o svemu odlučivati, pa i o tome sa kime njeni članovi dijele vlastitu postelju.
– Šesnaestog avgusta 1947. kažnjen sam isključenjem iz Partije, radi toga što sam, iako oženjen, održavao vezu sa svojom sadašnjom drugaricom, a krio sam to od Partije. Sa svojom prvom ženom nisam živio dobro, nismo se uopšte slagali, a svoju sadašnju drugaricu sam zavolio tako da je bilo potpuno normalno da priznam tu vezu i da tražim razvod. Ali plašeći se naglosti i neumjerenosti svoje prve žene, plašeći se scena (kakve sam i doživio), puštao sam da se stvar razvija, nadajući se da će se nekako naći rješenje.
– Time sam, naravno, sve komplikovao, a prema Partiji sam se ponio nepošteno, nanoseći joj štetu tim nedostojnim držanjem. Partijska jedinica Komiteta za kulturu, nakon ispitivanja cijelog slučaja, predložila je da budem kažnjen strogim ukorom. Međutim, Komitet saveznih ministarstava kaznio me isključenjem – “zbog neiskrenosti prema Partiji i zbog povrede proleterskog morala”, kako mi je saopštio sekretar moje jedinice Boro Perković. Ta pravedna, ali teška kazna mnogo me je pogodila, ali mi je i pomogla da se riješim mnogih nedostataka koje sam imao -ispovijedao se Selimović 1949. pred organima Partije.
Prva Mešina supruga se zvala Desa Đorđić i poticala je iz ugledne tuzlanske srpske porodice. Bila je nastavnica fiskuture u tuzlanskoj Gimnaziji, gdje je upoznala i zavoljela mladog profesora Selimovića.
– Sestra Desa – tako su je svi zvali jer su mnoga deca bili sa njom u Sokolu, pa je i za ostalu decu bila sestra Desa – živahna, lagana, vitka i okretna, Desa Đorđić je bila oličenje vitalnosti i gimnastičke elastičnosti. Sem toga imala je prekrasne tamne oči i prirodnu blago talasastu kosu što je davalo klasični ton njenim crtama – opisuje je Vera Mujbegović, njena savremenica.
Tokom cijeloga rata, u najtežim trenucima Desa je bila uz Mešu, bila je njegova velika podrška i rodila mu kćerku Slobodanku. No njihov brak nije potrajao ni pune dvije godine. Meša se u Beogradu zaljubio u Darku, kćerku generala bivše kraljevske vojske. Desa je mrzila Darku iz dna duše, nazivajući je „buržujkom”. Ipak, Darka će uz Mešu ostati kroz sve teške decenija, kroz gladne i bose godine, sve do 1966. kada je iz štampe izašao Derviš i smrt”, a Selimović prestao biti siromašni, anonimni pisac amater. Između 1945. i 1966. Meša Selimović je ismijavan, kinjen, potcjenjivan, omalovažan, tjeran i istjerivana sa posla, živeći kod prijatelja, u malim sobicama i sjedeći na raspadnutom namještaju. Njegova Darka koju je predstavio kroz lika Tijane u Tvrđavi, nikada mu nije okrenula leđa.
– Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije…Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje.
– Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje… Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.
Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Posljednje godina života, Selimović će provesti u Beogradu, naporno radeći, okružen djecom i suprugom, družeći se sa srpskim intelekteualcima kao što su Matija Bećković i Dobrica Ćosić, kasnijim perjanicama zla koje je rasturilo Jugoslaviju. Ipak, Meša je volio Beograd i Beograd je volio njega.
– Izvanredno se osjećam u Beogradu, širok je prostran u svakom pogledu, toleranatan, suviše velik da bi bi sitničav, i osjećam se u njemu prekasno – pisao je sredinom sedamdesetih Selimović, iz grada koji ga je prihvatio kao svog i ravnopravnog.
Meša Selimović, čovjek kojega svojim smatraju i Srbi i Bošnjaci, otišao je sa ovog svijeta na najkontroverzniji datum u odnosima dvaju naroda. Umro je 11. jula 1982,. gledajući utakmicu finala svjetskog nogometnog prvenstva između Italije i SR Njemačke.
– U svome beogradskom stanu, nijem i oduzet, ležao je ispred ekrana Meša Selimović, gledao utakmicu i upravo se – kako bi to rekla narodna pjesma – dijelio sa životom. Možda je to bila samo zgodna bizarnost, u koju će budući čitatelj upisivati značenja kakva ona nema, ali postoji neka viša točnost i istinitost u činjenici da je jedan od najvećih pisaca jugoslavenske ere, pjesnik islamskoga misticizma, umirao gledajući nogometni spektakl. Bez oproštajnih riječi i testamentarne geste koja bi mogla biti protumačena na komemorativnom skupu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Selimović je otišao na način potpuno nepodesan da se o njemu govori na ozbiljnome mjestu i s književnih visina. A pritom je otišao u skladu sa svojim poetičkim paradoksom i paradoksom svoga života u književnosti – opisao je Miljenko Jergović posljednje trenutke velikog pisaca.
Meša Selimović, osoba koja je istovremeno bila i Srbin i Musliman sa malim i velikim M, i komunista i disident i vjernik i ateista, i Srbijanac i Bosanac i pisac kojem su osporovali da je i pisac, i danas stoji kao otvoreno pitanje jednog još nedovršenog vremana i prostora koji neprekidno rađa novu historiju. Meša Selimović, jedini književnik po kojem je nazvan neka vojna jedinica i jedini čovjek koji u jednom gradu ima dvije ulice, nije nimalo drugačiji od zemlje iz kojoj je potekao, niti je njegova sudbina drugačija. To je i Selimović znao i sam reći. Pisac uvijek dijeli sudbinu svog podneblja, svog naroda, njegova lutanja i zablude prije svega… Ni Meša Selimović nije mogao pobjeći od toga, sve i da je htio.
Facebook Citati
Mlađe generacije ne vole mnogo knjige, ali zato vole Facebook. Na ovom kontroverznom, ali nevjerovatno popularnom mediju, Selimović “živi” svoj novi život kroz citate iz svojih knjiga koji su danas vrlo popularni u svituju društvenih mreža. Na ovaj način i mlade generacije ponovo otktivaju Selimovića i njegove misli, njegova djela i rečenice.
Derviš i film
Čim se Derviš i smrt pojavio u javnosti, Selimoviću su počele stizati ponude za pozorišnu filmsku i TV adapataciju velikog djela. On je to odbijao.
– Mislio sam da je nemoguće prenijeti ga na ekran. Jer ja vidim bitnu razliku između filma i literature; film počiva na slici, a literatura na asocijacijama. Najčešće se iz literature preuzima ono što je nebitno , fabula. Bojao sam se toga – bio je iskren Selimović.
Film Derviš i smrt je ipak snimljne 1974., a istoimena predstava često se igra u pozorištima.
Drugi o Meši
– Meša Selimović veliki je europski pisac. Zbog nečega ljudi misle da je nedostojno od takvih pisaca da očekuju priznanja i pohvale, i da ih se ne tiče što o njima misli ili govori kojekakva ljudska pljeva. Zbog nečega ljudi misle da bi takvi kao Meša, uz takvu nesumnjivu veličinu, morali lako, sretno i zadovoljno živjeti o kruhu i o vodi. Na žalost, nije tako. Zato je lik Hasana toliko živ, jer je u njemu sadržana sva piščeva ljudska čežnja da bude onaj koji je veći od kasablijskoga jada i pizme. Meša nije umio da bude veći, a teško da bi i bio pisac da je imao to umijeće – kaže Miljenko Jergović.
Meša o bosanskim Muslimanima
– Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su samo Bosanci, čudan soj judi koji se nije miješao sa okupatorom, ali nije bio ono što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da niti grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani…Nisu pripali tuđinu, a odvojili su se od svojih, kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz – izjavio je Selimović 1970. za novosadski list „Polja”.
Meša o Ivi Andriću
Selimović je uvijek afirmativno govorio o Ivi Andriću, kojeg je poznavao i sa kojim se i družio i sarađivao. Između njih nije bilo rivalstva, kao što ga je bilo između Andrića i Krleže.
– Govoriti o velikom piscu veoma je teško i veoma lako: teško jer značajno djelo, pogotovo ako je ušlo u riznicu nacionalne kulture, kao Andrićevo, zahtijeva krajnje pažljivu riječ, iako će ona uvijek biti rizična, budući da je tako djelo vrlo složeno, mada izgleda jednostavno; ipak je ovo govorenje lako, jer veliko djelo ostaje i uvijek svjedoči samo o sebi svojom nepromjenjivom suštinom, a svaka riječ o njemu prolazi ili ostaje, već prema tome koliko je mudra ili pravedna, pa nije tada važna ona već djelo – rekao je Selimović u izlaganju pred SANU, u okviru obilježavanja 80. rođendana Ive Andrića.
Šta Meša Voli, šta Meša ne voli
Godine 1969. za časopis Čik je govorio o tome šta voli i šta ne voli. Rijetka prilika da se zaviri u intimu velikog pisca.
Kvaliteti: Uporan. Mane: Prgav! Jeste li sujeverni: Ne. Čega se plašite: Intrige. Šta vas je razočaralo: Neki ljudi koje sam suviše poštovao. Šta Vas najviše nervira: Aktivna glupost. Šta vas uzbuđuje: Istinska dobrota. Visina: 183 sm. Kosa: Ono što je ostalo – plavo. Oči: Plave. Omiljeno doba dan?: Sumrak. Insekt: Pčela. Slovo: A. Strana zemlja: Italija. Jelo: Malo zainteresovan. Klub za koji navijate: “Sarajevo” i “Željezničar”. Omiljena garderoba: Sportska. Št? radite u dokolici: Vozim auto. Sport: Fudbal. Profesionalni cilj: Nemam profesionalnog cila
Daidža Meša
Kćerke Meše Selimovića i njihovi potomci danas žive u Beogradu i odbijaju govoriti o svom ocu za domaće medije. To opravdavaju zavjetom šutnje na koje ih je obavezao otac. Selimović ima rodbine i u Bosni naročito u Tuzli. Jedan od njegovoh rođaka je i Mirsad Đonlagić, poslanik SBB -a u državnom Parlamentu.
– Nije lako govoriti o Meši ni kao o piscu ni kao o daidži. Svaka riječ koja se kaže o njemu, mora se dobro odvagati. Govoriti o Meši a ne govoriti o porodici Selimović, ne bi bilo umjesno, pogotovo imajući u vidu historijski okvir u kojem su odrastali i živjeli osmero djece, četiri sina i četiri kćerke Alije i Paše Selimović. To je bila porodica koja je imala veoma skladne odnose u dosta turbulentnim vremenima. Svi su početkom Drugog svjetskog rata dali podršku Narodnooslobodilačkom pokretu, a trojica daidža i jedna tetka bili su u partizanima. Zbog sestrinske ljubavi prema braći u porodici Selimović, i danas žalim što ja nisam imao sestru kakvu su imali Meša i druge moje daidže. Ta je ljubav bila uzvišena i ona ih je održala uprkos svemu… Sjećam se da me je oduvijek impresionirala njegova pojava. Nije mnogo govorio i imao je neku autoritativnu auru, a istovremeno je zračio šarmom – rekao je krajem prošle godine Đonlagić za Dnevni Avaz.
Meša i religija
Selimović je rođen u kući u kojoj se religija uvažavala, ali nije bila najvažnija stvar u životu porodice. Ipak, njegov kasniji put prema ateizmu odredio je školski hodža Tribo kojeg pisac opisuje kao starijeg čovjeka mršavog, crveno – modrog lica, sangvinika i hipohondra te čovjeka „ koji nam je bio najmrži na kugli zemaljskoj, svojom zlobom i surovošću ulio je toliko mraka u naše duše, da bi ga po tome trebalo posebno zapamtiti.”. Hodža je bio posebno surov i svakodveno je batinao učenike
– Zahvaljujući tom zlom čovjeku, zamrzio sam sve što me je podsjećalo na njega i elif (prvo slovo arapske azbuke) i arapske molitve i vjeronauku.
Izjave
– “Moji i ja sam njihov” – Selimović o Bosancima
– Bosna je teška, teretna zemlja, u kojoj nije lako živjeti, pogotovo ako si centimetar viši od ostalih. A meni je sudbina dodijelila taj centimetar i osudila me na vječito ispaštanje
Zanimljivo
Selimović se počeo smatrati književnikom tek nakon izlaska prvog romana “Tišine”, 1961. Imao je pedeset i jednu godinu u to vrijeme.