Od autorice svjetskih hitova „Jedi, moli, voli“ i „Grad za djevojke” Elizabeth Gilbert stiže priča o životu ispunjenom kreativnošću. „Velika magija“ nastala je na osnovu govora Elizabeth Gilbert na TED konferenciji o životu ispunjenom svrhom i kreativnošću. Čitatelji svih dobnih skupina i zanimanja godinama pronalaze inspiraciju u njenim knjigama, a „Velika magija“ intimna je priča o kreativnosti u svakodnevnom životu i kreativnom procesu.
Kroz niz zanimljivih primjera iz svog, ali i života drugih, autorica pokazuje koliko je važno pronaći neobične dragulje skrivene u svakom od nas. „Velika magija“ pred čitaoca otvara novi svijet čudesnog i slavi hrabrost i odvažnost.
Prenosimo drugi dio odlomaka romana “Velika magija“, autorice Elizabeth Gilbert.
Moja prijateljica Susan nije klizala narednih dvadeset pet godina. Čemu trud ako ne možeš biti najbolji? Zatim je napunila četrdeset godina. Bila je nezainteresovana. Bila je nemirna. Osjećala se sumorno i tromo. Preispitala se, onako kako to ljudi rade za okrugle rođendane. Pitala je sebe kad se posljednji put osjećala stvarno lako, veselo i – da – kreativno u svojoj koži. Na svoje zaprepaštenje, shvatila je da su prošle decenije otkako se osjećala tako. Ustvari, posljednji je put iskusila takva osjećanja kad je bila tinejdžerka, u doba kad se još uvijek bavila umjetničkim klizanjem. Zaprepastila se kad je otkrila da je toliko dugo sebi uskraćivala tu pozitivnu aktivnost, i zanimalo ju je da li je još uvijek voli.
Pratila je svoju radoznalost. Kupila je klizaljke, pronašla klizalište, unajmila trenera. Ignorisala je glas u sebi koji joj je rekao da je razmažena i smiješna što radi tu ludost. Potisnula je svoje osjećanje nelagode jer je srednjovječna žena na ledu, kraj tih sićušnih, lakih devetogodišnjakinja.
Uradila je to.
Triput nedjeljno, Susan se budila prije zore i, u tom ošamućenom satu prije početka napornog posla, klizala. I klizala i klizala i klizala. I da, dopalo joj se, baš kao i prije. Dopadalo joj se čak i više nego prije, jer sad je, kao odrasla, konačno mogla cijeniti vrijednost svoje radosti. Zbog klizanja se osjetila živom i mladom. Prestala je da se osjeća kao potrošač, zbir dnevnih obaveza i dužnosti. Učinila je nešto za sebe, učinila je nešto sa sobom.
Bila je to revolucija. Doslovna revolucija, jer se na ledu ponovo okrenula ka životu – revolucija za revolucijom za revolucijom…
Molim vas, zapamtite da moja prijateljica nije dala otkaz, nije prodala kuću, nije prekinula sve svoje veze i preselila se u Toronto da trenira sedamdeset sati nedjeljno sa strogim olimpijskim trenerom. I ne, ova priča se ne završava time da je ona osvojila neku medalju. Nije morala. Ustvari, ova priča se uopšte ne završava, jer Susan još uvijek kliže nekoliko sati nedjeljno – jednostavno zato što je klizanje još uvijek najbolji način da oslobodi izvjesnu ljepotu i izvrsnost u svom životu, koje kao da ne može postići na drugi način. I voljela bi da provodi što više vremena u takvom stanju izvrsnosti dok je još na Zemlji.
To je sve.
To ja nazivam kreativnim životom.
I dok se putevi i ishodi kreativnog života razlikuju od osobe do osobe, garantujem vam ovo: kreativan život je pojačan život. To je veći život, sretniji život, proširen život, i znatno zanimljiviji život. Živjeti na taj način – stalno i uporno pronalazeći dragulje skrivene u nama – jeste lijepa umjetnost po sebi i za sebe.
Jer kreativan život je mjesto gdje Velika magija uvijek obitava.
(Oprema teksta je redakcijska)