Kad rođena mati za sina kaže: Dabogda te nemala, e onda se nad tom osobom treba dobro zadeverat’. Kakav je to ljudski stvor?!
E svakakav. I dobar i loš. I melek i šejtan u jednom. I naopak i hairli. Posebna priča – kako raja kažu.
On je iz onog Titinog vakta. Sad je bliži sedamdesetoj nego šezdesetoj. Cilj mu je dogurat’ do devedesete. Ništa ispod samo iznad.
To je ona generacija koja je harala bivšom Jugom – sve su imali i sve harčili. Nisu se nikad osvrnuli na onu što su im stari govorili: Pitat će te starost gdje ti je bila mladost.
E, nisu mislili na sutra. Jok. Ni na svoju djecu. Samo danas je njima bilo važno. E on je u tom šenlučenju bio glavni. Car parade. Nije se sastavlj’o s kućom. A s poslom pride.
A pos’o mu bio baš zafrkan. Čovjek bio šuster. Bio otac pa on isto. K’o biva tako će mu biti lakše. Uz starog će zanat izučit’, a neće se rakije i žena odreć’.
Bio je lijep na onaj neki otkačeni umjetnički način. Duža plava kosica, plave oke i osmijeh Harija Potera. Izgled’o je k’o uljuljkani dječak. Što je proveo u radnji kod oca, proveo je dok je bio tinejdžer, čim ga je šandrprc uhvatio, više ga ni cipele ni stari ni radnja nisu vidjeli. Ustvari, jesu kad je dolazio po harač. Otvori kasu i zagrabi. Stari bi ga mršn’o, ali on bi se samo nasmij’o k’o zabludjeli momčić koji zna u šta srlja, al’ što će mu taj zahmet da od slasti i masti bježi. Ponekad bi znao izigravat’ gazdu kad bi roditelji otišli u banju.
Jednom kad je radnja deset dana u njegove ruke došla, preuzim’o je svakakve narudžbe.
Kako ko dođe i pita može li se napraviti to i to, on potvrdi. Da su bilesi čizme od bizona, on bi rek’o da može. Uzeo kaparu i propio sa svojim mrmonjašima. Kad mu se babo vratio iz banje, više nikad nije niđe otiš’o. Radio da poplaća dugove i ters’o sebi u njedra.
A jednom je njegov nakav jaran po cugi naručio devet pari cipela – svoj familiji po dva para i sebi jedne. I ova hablećina sjedne da k’o biva napravi ovu maksuziju i umjesto kožnog đona zalijepi na svih devet pari linoleum. Ispale cipe na oko top topova. Al’ kad mu ih je jaran obuo i krenuo niz Bistrik, klizo se k’o na skijama. Priča se da je toliko letio da se zapuc’o u nakav gelender i sve zvijezde prebroj’o.
A jaran mu Ibro šuster nakon toga isto broj’o, al’ zube po radnji!
Znači – lud, mahnit, samo svoj. Drzmančina prava. A kad se prvi put oženio, majka mu se obradovala snahi k’o almasli grani.
– S tobom mi je nur u kuću ušao. Đela, uđi, da nas dobro snađe – istinski se radovala ova žena starinskog kova, koju su svi u kući zvali nana.
Ništa to nije njegov kurs promijenilo. On je tjer’o svoje – društvo, provod, pijanke i kurvaluk. Tad se samo lokalo. Lokanje je bilo društveno prihvatljivo. Murija te ne dira i ne izbacuje iz kafane na ulicu samo ako uredno plaćaš. I danas je slično: Murija te ne dira i kad joj šmrćeš ispred nosa. Važno je samo da uredno i njima platiš to nešto.
Jednog je dana dopelo mortus p’jan do kuće u nakoj dardagiji od auta što je kupio od ženinih para i udario u zid od garaže. Žena kad je to vidjela vratila se s maksumom u naramku. Zima srce puca. Bebu od pet mjeseci u deku zamotala i izletjela na ulicu da uzme taksi, jer s ovom olupinom od čojeka nije više mogla. Otišla mu kod majke i rekla: – Ne mogu više, nano. A ona, odriješi kratko i po pravdi: – Idi od ovog hrsuza, dabogda mu se sjeme zatrlo!
I tako ode prva žena, pa ode druga i ode treća. Nakon curice, izrodila su mu se i tri sina. A Ibro šuster tjer’o po svome. Dok ga nije sustigla pravda.
Samo mu je to prvo dijete hairli, ova trojica se na babu dala. Sve što on nije uspio rasprčkat oni su. Prodali dedino i nanino i s očevu i s majčinu stranu. Belajsuzi pravi. Ovi ovdašnjeg doba. Koji uživaju sve povlastice javnog kriminala.
Jedan robija, drugi pobjeg’o na Novi Zeland od nakih mafijoza, a treći je nesposoban i za lopovluk. On je na jaslama polusestre, koja ga pokušava odgojit’ kad to mati i otac nisu uspjeli. I niko nema poroda.
Ali, Ibro to i vidi i ne vidi. Njemu je njegov život najpreči. Iako ga tu i tamo hercika fata i popuštaju mu šarafi, on bi da prohojca još.
– Da mi je da složim još ono imanje što mi je od matere rahmetli ostalo pa da utrostručim pare na kocki i da se fatam kakve jahte i oplovim svijet. Pijem koktele, a oko mene sve puteri. Kad zagusti, promijenim krv i ko nov! – sa žarom u očima priča.
Da je kakvih ludih para…. da je još kakvih budala za prevarit’… eh, da je….
Da je babi mudo bila bi dedo.
Indira Kučuk-Sorguč