“Nigdje ali nigdje nisam sretao duševnije ljude nego u Bosni. Nekad kada ih čujem samo kako pričaju, duša mi se cijepa i plače, od topline i miline, svega onoga što su živjeli i prošli, a nisu odustali. Kakav god da dođem odem od njih bolji, a kad god treba da se vratim kao da se vraćam sebi. Zato toliko volim Bosnu, zato što najviše ljubavi pronađem u njoj. Zato je za mene Bosna svijet, i čitav svijet tamo živi”.
Ovo su riječi Stefana Simića, rođenog Paraćinca, mladog pisca i sociologa iz Srbije koji o Bosni piše sa više emocija nego veliki broj njenih stanovnika. Autor je nekoliko knjiga, ali i “Teatra iskrenosti” kao spoja monodrame i drugih žanrova, te iza sebe ima brojne nastupe u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci i drugim gradovima BiH i regiona. Pred nove nastupe u Beogradu, za „Azru“ je govorio o Bosni i Srbiji, ratu, njegovim posljedicama i miru, te drugačijoj, zajedničkoj budućnosti.
Kada i kako se javila ljubav prema poeziji i pisanju, a posebno želja i/ili potreba da ona preraste u nešto više?
– U pitanju je nešto dublje, sjećam se još u mlađim godinama, imao sam jako duboke unutrašnje monologe sa sobom koje drugi nisu prepoznali, a ja sam ih potiskivao, skrivao, ali vremenom sam dopustio toj strani mene da ispliva na površinu. Pisanje je plod svega toga. Imam dubinski odnos sa sobom, ali ne u new age smislu, kroz neki naučeni proces, tehniku, već me moja priroda vodi, intuicija, i to su najljepša putovanja i susreti sa sobom, i sa drugima. Samo razmišljanje predstavlja mi vrhunsko zadovoljstvo, poprilično sam radoznao, ispunjava me sve to. Volim lijepo napisanu rečenicu. Dubinu. Preispitivanje. U tome sam našao sebe, i imponuje mi kada se i drugi u tome pronađu, to su sve raskrsnice života na kojima se srećemo i mimoilazimo, i nema većeg priznanja nego biti inspiracija ljudima, živjeti u njima, kroz misli, ideje. Takođe, imam misiju, i to me nosi, u početku je to bilo opipavanje u mraku, sada je mnogo jasnija staza, znam kuda idem, što ne znači da znam uvijek i gdje stižem, ali volim tu vrstu neizvjesnosti. Pisati znači iznenaditi sebe, hvatati trenutke i pretvarati ih u vječnost, tragati za ljepotom, smislom. Kroz pisanje se to najbolje izražava.. Vrijeme u kome živimo ima brojne prednosti, ali i nedostatke, nekako kroz umjetnost uspijevam da pomirim sve to, i da živim cjelinu. Najljepše je kada ste u stanju da se izrazite, i kroz riječi, i na sceni, ali da pritom ne igrate po tuđim zamislima nego pratite svoj ritam. To su takva otkrića koja se ne mogu opisati i riječima, ali i veliki teret jer je teren djelovanja nekada preširok, i ne može sve da se stigne. Nekad imam utisak da mi treba pomoćnik ali još uvijek nemam uslove za to.
Šta je najčešće inspiracija za nastanak vaših stihova? O čemu najradije pišete i postoje li stihovi koji su Vam možda draži od ostalih?
– Nikada sebe ne citiram, niti čitam, osim na nastupima. Dovoljno mi je što živim sebe. Jedno je stvarati, drugo je vraćati se tome. Isuviše je to lično da bih mogao tome da pristupam kao drugi. Znam reditelje koji ne gledaju svoje predstave, ili glumci filmove u kojima igraju. To je duboko lični odnos, i kada se jednom tekst objavi, on počinje da živi svoj život, a ja stvaram drugi, treći, deseti. Ne pišem namjenski, tekstovi se sami pišu. Kao voda kada teče. Nekako sam sam svoj učitelj, što ne znači da nemam uzore, ali mi je sasvim dovoljno jak unutrašnji glas da me autoriteti ne poremete. Sve je inspiracija, samo treba znati to oblikovati, pišem brzo, jasno, i ko me duže čita vidi jasnu nit u tome, smislenost.
Vremenom, Vaš angažman na društvenim mrežama privukao je pažnju desetina hiljada ljudi iz bivše Jugoslavije, pa Vas trenutno “prati” blizu 100.000 korisnika Facebooka. Šta je to što ljudima nedostaje, što žele da čuju, pročitaju …
– Ne bavim se time šta ljudi žele da čuju, pišem ono što osjećam, a pošto ljudi i sami sve to proživljavaju, na svoj način, u tome se prepoznaju. Sam koncept marketinga mi je odbojan jer se time čovek otuđuje od sebe i postaje proizvod, brend. Drugo je šta sam u nečijim očima, znam šta sam u svojim, a mnogo šta sam, samo ne i marketinški proizvod. Zato sam uvijek odbijao da me drugi predstavljaju, zastupaju, govore u moje ime, niti pripadam grupama. Pripadam pojedincu. Naravno, vjerujem i u oplemenjeni kolektiv ali ne na kapitalističkim osnovama nego ljudskim kada se okupimo zarad višeg cilja. Nikada nisam tjerao nekoga da me hvali, podržava, progura negdje. Najkomotnije se osjećam kada sam plasiram svoje stvaralaštvo, sve je prva ruka, nema uredništva, redakcija, sve je proizvod vlastitog duha, i to se osjeća. Takvi su i nastupi, čovjek nasamo sa ljudima, koji se otvara, povezuje, a to budi neopisivu radost jer je živo, neposredno.
Odakle potiče i kada se javila ta očigledna i iskrena ljubav prema Bosni, pa o njoj pišete i govorite ljepše od većine onih koji u ovoj zemlji žive?
– Tajna je u daljini. Dovoljno sam blizu da mogu često da dođem i da je volim takvu kakva jeste, a dovoljno daleko da me ne bi razočarala. Jeste iskrena ljubav jer ne očekujem, niti se bavim njenim manama, tražim ljepotu, i našao sam mnogo ljepote. Nisam zatrpan vijestima, informacijama, posmatram sa strane, a takav pogled je najčistiji i nije opterećen politikom, svakodnevicom. Zanimaju me životi ljudi, sudbine, i kroz njih sam zavolio Bosnu. Obišao sam gotovo sve veće gradove, spavao u mnogim kućama, bio iskreno primljen. Selimović, Ćopić, Andrić, rođeni su tamo, njih je Bosna boljela, gledali su je izbliza, ja sam više putnik, koji ostaje dovoljno da se ne razočara i da nema nikome ništa da zamjeri. Da imam bilo kakav interes u Bosni, kuću, familiju, spor, mogao bih da ispričam i drugu stranu priče. Ovako nemam, samo čista ljubav koju mnogi ne shvataju koji tamo žive. Vjerovatno nešto slično osjećaju i oni prema drugim mjestima, gdje im je bilo lijepo.
Ako je zaista tako da “nigdje toliko duše kao u Bosni”, odakle toliko zla u njoj devedesetih?
– Negdje je moralo da pukne, puklo je u Bosni, u središtu Jugoslavije. Svi su drugi bili dovoljno daleko, a Bosna blizu svima. Zlo je sveprisutno, samo se drugačije izražava. Stvoreni su uslovi bili za rat, podsticani sa više strana, a u takvim okolnostima i “najnenormalnije” stvari postaju svakodnevica. Tada je lakše organizovati “atentat” nego koncert, predstavu, i sve se okreće tome. Ljudi, djeca, svi gledaju da prežive. Sada je lako moralisati, ali to je bila borba za goli opstanak, i ljudi su radili ono što im sada ne bi palo na pamet. Rat nije trajao jedno popodne, godine su u pitanju. Koliko god da je bilo loše, moglo je i gore, i srećom, završilo se. Kažu da se istorija ponavlja, ali dok se ne ponovi, hajde da uživamo u ovome što imamo, što nam je dato, i da stvaramo i vjerujemo u bolje…
O pucanju na Sarajevo, Srebrenici ne govori se tako često s druge strane Drine … a eksplozije bombi obilježile su i dio Vašeg djetinjstva.
– Većina brani svoje idelogije, a svaka ideologija ima jednu stranu, drugu prećutkuje. Vi za svaki zločin možete naći pred-zločin i tako ići u nedogled. Zato obje strane misle da su u pravu jer posmatraju stvari izolovano, tražeći smrtnog neprijatelja u onom drugom. Pritom, kada to nije jedan čovjek, nego čitav narod, jasno je da je u pitanju kolektivna patologija koja nalazi opravdanja za mnoge svoje neuspjehe, i vječito je kriv neko drugi. To nije stvar samo sa ovim prostorima. Pogledajte “kulturne” Nijemce, njih vječito neko proganja, i u toj atmosferi svašta je moguće da se izrodi, pa i Hitler, koji ih je objedinio u mržnji i za ogroman broj ljudi je i dalje heroj. Pobijediti duhove prošlosti znači pobijediti Hitlera i hitlere, ko se toga oslobodio, može u budućnost, može u slobodu.
Koliko zbog onoga što pišete imate možda neprijatnih situacija, a koliko se često vaša iskrenost nagradi ljudskošću?
– Kako uraditi bilo šta javno, pa i najplemenitiju stvar, a da to ne bude osuđeno? Ako ispričate neki svoj humani gest, kažu da se vi time promovišete, a možda time želite da podstaknete i druge čine humana djela. Kao što je ljepota u očima posmatrača, tako i mržnja. Nema javnog posla bez osude, i na to čovjek mora da bude spreman. Srećom, bar u mom slučaju, ima mnogo više lijepih nego loših stvari, i to mi je neki putokaz, mada su sve to neminovnosti, i ne iznenađuju.
Hoće li doći vrijeme da ljudi shvate da se vrtimo u krug, pa da naše države krenu nekim novim, drugačijim putem?
– Nije sve do ljudi, u pitanju je sistem, politika. Kada treba rat, tu je rat. Šta ljudima puštaš, u to vjeruju. Vi od najboljeg čovjeka možete da napravite zlikovca, od najgoreg heroja. Sve je toliko pomiješano da se gube relacije – dobro – zlo. Marketing je otišao toliko daleko da je sve moguće, a mržnja se, nažalost, izgleda bolje prodaje od dobra i ljudskosti. Tabloidni mediji igraju na tu kartu, svodeći ljude na nacije. Srbin uradio ovo, Hrvat ono … Teško je to sve razmrsiti, a jedini način borbe protiv toga je zdrav razum? Vjerujem u zdrav razum, ali toliko puta me je i demantovao, tako da ćemo vidjeti šta će biti. Optimista jesam, prije svega zbog godina u kojima se nalazim, ali optimizam nije uvijek dovoljan. Na nama je mnogo šta, zato stvarajmo budućnost zajedno.