Staka Skenderova: Usamljenica u pustinji

Piše: Indira Pindžo

Bila je saradnica tadašnjeg ruskog konzula u BiH Aleksandra Giljferdinga. Osmanski vezir u BiH Topal Osman-paša izdao je dozvolu za rad Stakine škole, koju su pohađale i njegove dvije kćerke. Obilazila je zatvore i pomagala zatvorenicima, u svoju kuću primala sirotinju, pa su kod nje uvijek živjele po dvije-tri siromašne djevojčice

Ženama je i danas teško da budu u svakom segmentu društva ravnopravne s muškarcima, a možemo li i zamisliti kako je to bilo prije 130 i više godina, kada se veoma mali broj njih uopće usuđivao upustiti u tu „borbu s vjetrenjačama“. I kad bi uspjele, njihov rad uglavnom nije bivao priznat, nego minimiziran i marginaliziran. Ipak, nisu odustajale, a o našim heroinama koje su učinile ogromne pozitivne pomake u emancipaciji žena i ostvarivanju njihovih prava danas ne znamo ništa ili gotovo ništa.

Ovaj broj magazina „Azra“ izlazi iz štampe 26. maja, kada se navršava 130 godina od smrti Stake Skenderove, bosanskohercegovačke borkinje za emancipaciju i obrazovanje žena, književnice, humanitarke i prve sarajevske učiteljice.

Staka je bila prva žena koja je djelovala u javnom i kulturnom prostoru u Sarajevu, osnovala je prvu školu za žensku djecu, upisavši svoje ime velikim slovima u našoj historiji i kulturi, doprinijevši svojim radom, ne samo emancipaciji žena nego i kulturno-obrazovnom razvoju rodnoga grada i države.

Engleskinja Miss Irby nastavila je stopama svoje prijateljice i saradnice Stake, te osnovala Internat za djevojčice u Sarajevu

Govorila ruski, turski i grčki jezik

Hadži Staka Skenderova rođena je u Sarajevu, 1828. godine, u pravoslavnoj porodici porijeklom iz Prijepolja. Prema sačuvanim napisima o njoj, bila je djevojka koja je „mnogo čitala“, te jedina žena koja je pjevala u crkvi u to vrijeme. Pretpostavlja se da je pismenost stekla samouka, jer nema tačnih podataka da je pohađala školu.

Govorila je ruski, turski i grčki jezik. Turski je naučila uz brata Iliju Skenderovića, koji je kao ćurčija radio za osmansku vojsku. Pisala je za ruske časopise i bila saradnica tadašnjeg ruskog konzula u BiH Aleksandra Giljferdinga, koji je preveo na ruski jezik i objavio Stakinu knjigu „Ljetopis Bosne 1825 – 1856“. Giljferding je, između ostalog, u predgovoru „Ljetopisa“ napisao: “Bio sam izgubio nadu da ću moći da upoznam domaću istoriju Bosne, kada me je srećan slučaj upoznao sa djevojkom Stakom Skenderovom”.

U brojnim historijskim analizama pronaći ćemo podatke da je obrazovanje ženske djece u Bosni i Hercegovini počelo nakon što je Austro-Ugarska zauzela ove prostore. To nije tačno, jer je još u vrijeme Osmanskog Carstva Staka Skenderova otvorila prvu školu za djevojčice. Ne samo da je prva žena koja je osnovala školu za žensku djecu u Sarajevu i stala za katedru, nego je i prva žena u Bosni i Hercegovini koja je objavila svoju knjigu.

Opismenjavala djevojčice

U procesu pribavljanja dokumentacije za otvaranje škole Staki je uveliko koristilo znanje stranih jezika, te je lako uspostavljala saradnju sa zvaničnicima iz drugih zemalja, što joj je na kraju pomoglo da ostvari svoju želju. Djevojačka škola Stake Skenderove zvanično je počela raditi 19. oktobra 1858. godine, a bila je smještena u kući iznajmljenoj od sarajevske porodice Srskić.

Dozvolu za rad škole izdao je Topal Osman-paša, vezir Osmanskog Carstva u Bosni i Hercegovini, koji je pomagao Staki u osiguravanju literature, odjeće i ostalih potrepština za školu, koju su pohađale i njegove dvije kćerke. Topal Osman-paša je o Stakinom poduhvatu obavijestio tadašnjeg osmanskog sultana Abdulaziza, te pomogao Staki da kao prva žena s ovog područja dobije poziv iz Istanbula i sretne se sa sultanom. Sultan joj je poklonio 10.000 groša za školu.

Kako su roditelji u to vrijeme dobrovoljno odlučivali žele li poslati svoju žensku djecu u Stakinu školu, većina ih je bila sumnjičava pa je škola počela raditi s malim brojem djevojčica. U početku je imala tri, kasnije pet razreda, a djevojčice su podučavane čitanju, pisanju, računanju i ručnom radu. Staka je školarinu naplaćivala samo od bogatih, dok su oni slabijeg materijalnog stanja bili oslobođeni plaćanja. U školu su se mogla upisati sva ženska djeca, bez obzira na vjeru i naciju.

Prvi dokument o održavanju ispita u ovoj školi objavio je časopis “Bosanski vijesnik” 1866. godine, hvaleći rad i trud Stake i njenih saradnica, a posebno su hvaljeni ručni radovi učenica. Stakina ženska škola bila je početak opismenjavanja žena u Sarajevu.

Posjećivala i crkvu i kafanu

Godine 1868., jedan stranac je na svom proputovanju kroz Sarajevo zapazio školu i učiteljicu. Svoje iznenađenje i oduševljenje Stakinim likom i djelom opisao je u pismu koje je poslao hrvatskom piscu Velimiru Gaju u Zagreb:

„Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla je jedna učiteljica, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine. Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu.“

Osim Stakinog požrtvovanog rada u obrazovanju djevojčica, veoma je značajan i njen socijalni angažman. Kako je dobro znala turski jezik, često je na sudovima zastupala siromašne Sarajlije, pisala im pisma, molbe, žalbe… Borila se kod gradskih vlasti i da se neke stvari u gradu promijene nabolje, obilazila je zatvore i pomagala zatvorenicima, u svoju kuću primala sirotinju, pa su kod nje uvijek živjele po dvije-tri siromašne djevojčice.

Tadašnje sarajevske vlasti nisu bile blakonaklone prema Stakinom angažmanu, nije im odgovaralo njeno otvoreno ukazivanje na greške i propuste, kao ni njeno kontraverzno ponašanje. Staka je redovno posjećivala i crkvu i kafanu, gdje je konzumirala alkohol i pušila duhan. Bila je zaista neobična žena u vrijeme kada je živjela.

Išla je i na hadž (hodočašće) u Jerusalem, gdje se zaredila, a pošto u to vrijeme u Sarajevu nije bilo ženskih manastira i pravoslavnih kaluđerica, Staku su prozvali kaluđerica jer je tako izgledala i ponašanjem i oblačenjem – nosila je muško odijelo.

Stakin grob na pravoslavnom groblju na Koševu

Kuća izgorjela, škola zatvorena

Uprkos vlastima, uzrokujući njihov veći gnjev, Staka je hrabro i detaljno u svojoj knjizi „Ljetopis Bosne 1825 – 1856“  opisala političku situaciju i dešavanja od 1825. do 1856. godine, posebno se osvrnuvši na nekorektan način rada trgovaca i sveštenika.

Bez bojazni, otvoreno i direktno, Staka je pisala o temama o kojima se nisu usuđivali pisati mnogi njeni savremenici, jer su se plašili reakcije vlasti. Je li Stakina hrabrost bila uzrok teških posljedica koje su je dovele na rub preživljavanja?  Da li je slučajno izgorjela kuća u kojoj je Staka živjela? Je li njena  škola zaista zapala u ogromne dugove zbog kojih je morala biti zatvorena? S ove vremenske distance možemo samo pretpostavljati odgovore na ta pitanja.

Ova velika humanitarka, iako je bila „usamljenica u pustinji“, udarila je ogroman pečat u emancipaciji žena i historiji BiH. Nažalost, nakon što joj je kuća izgorjela, a škola zatvorena, svoju starost provela je u siromaštvu. O njoj se tada brinula njena prijateljica i saradnica Engleskinja Adeline Paulina Irby, poznatija kao Miss Irby.

Poput Stake i Miss Irby se borila za emancipaciju žena, bila je književnica, dobrotvorka i jedna od najznačajnijih žena koje su živjele u našoj zemlji. U Sarajevo je došla 1866. godine, a nakon zatvaranja Stakine škole Miss Irby je otvorila Internat za obrazovanje djevojčica, nastavivši tako Stakinim stopama. Irbyn internat je s vremenom prerastao u Srednju učiteljsku školu.

Staka Skenderova umrla je 26. maja 1891. godine, nakon što su je na Ilidži pregazila zaprežna kola, a sahranjena je u Sarajevu, na pravoslavnom groblju na Koševu.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti