Laura Papo Bohoreta: Sefardska žena

Piše: Indira Pindžo

 Jedna od prvih Bosanki koja je pisala scenarije i režirala brojna pozorišna djela, dokazujući svojim radom da su sefardske, kao i sve žene u BiH, mogle da se otrgnu iz okova patrijarhalne sredine. Bohoretini sinovi deportirani su zajedno sa 4.000 sarajevskih Jevreja u logore i ubijeni na putu za Jasenovac, što njihova majka nikad nije saznala

 

Laura, kojoj su otac Juda i majka Estera Levi prvobitno nadjenuli ime Luna, rođena je 1891. godine u Sarajevu, kao prvo od sedmero djece, zbog čega je, prema jevrejskoj tradiciji, dobila nadimak Bohoreta (prvorođena). Kad je imala devet godina, s roditeljima se, zbog materijalnih neprilika, odselila u Istanbul, gdje je pohađala međunarodnu francusku školu za Jevreje „Alliance Israélite Universelle“.

Nakon osam godina porodica Levi se vratila u Sarajevo, a Laura tada, sa svojih 17 godina, počinje sakupljati stare sefardske romanse, poslovice i priče, te pisati drame i novinske članke. Osim škole u Istanbulu, Laura je u Parizu završila šestomjesečni „Cours de vacances“, stekavši diplomu da može podučavati francuski jezik i književnost, te prevoditi tekstove s francuskog, a davala je instrukcije i iz latinskog i njemačkog jezika.

Pet sestara Levi

SIJELA KOD MATATJE

U početku je pisala na francuskom, bosanskom i njemačkom, a poslije isključivo na ladino jeziku (jevrejsko-španskom), jer je željela da očuva sefardsku tradiciju, uočivši da polako izumire. U teatarskoj historiji upisana je kao jedna od prvih Bosanki koja je pisala scenarije i režirala brojna pozorišna djela.

Bohoreta je djelovala u okviru jevrejske radničke kulturne zajednice „Matatja“ i sve njene pozorišne komade izvodili su članovi dramske sekcije „Matatje“, a ona je bila i autorica i scenaristica i rediteljica i pratnja na klaviru.

U svojim dramama Bohoreta je pisala o tadašnjim socijalnim problemima, životu običnih ljudi u teškim vremenima velike ekonomske krize te njihovim odnosima u porodici, kritizirajući i izrugujući se malograđanskom društvu, a apelirajući na mlade da završavaju škole i zanate.

Laurine drame izvođene su skoro svake večeri na čuvenim i veoma posjećenim sijelima kod „Matatje“. Najpoznatija i u to vrijeme najpopularnija Bohoretina drama, iako je trajala pet sati, bila je „Esterka“, koju je posvetila svojoj majci.

PRVA BALKANSKA FEMINISTKINJA

Članak koji je objavljen u bosanskohercegovačkim novinama štampanim na njemačkom jeziku „Bosnische Post“, 1916. godine, u kojem je sefardska žena opisana da je zatvorena u četiri zida, pokorna mužu i neuka, nagnao je Lauru da u istim novinama objavi reakciju i odgovor tekstom „Sefardska žena“. U tom tekstu je napisala istinu o položaju sefardske žene kao emancipirane, čije djelovanje je bilo mnogo šire od isključive tradicionalne uloge u društvu. Ne samo tim tekstom, nego i svojim radom, Laura je dokazivala da su sefardske, kao i sve žene u BiH, mogle da se otrgnu iz okova patrijarhalne sredine.

Navedeni tekst je kasnije proširila, napisavši, prema mišljenju mnogih, svoj najvažniji rad – studiju „La Mužer Sefardi de Bosna“ (Sefardska žena u Bosni), prvu kulturografsku i etnografsku knjigu o sefardskoj ženi.

Zbog svojih progresivnih stavova navedenih u studiji, ali i kasnijeg djelovanja, nazvana je prvom balkanskom feministkinjom. Ipak, Laurin feminizam se umnogome razlikuje od onoga što danas smatramo feminizmom, jer se ona zalagala prvenstveno za školovanje žena, kako bi bile sposobne nositi se s problemima i raditi izvan kuće.

PERIOD KRIZE I NAJPLODNIJEG STVARALAŠTVA

Godine 1911., Laura se udala za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu sinova, Leona i Bar Kobhu Kokija. Od kraja Prvog do početka Drugog svjetskog rata, usljed velike ekonomske krize, u Evropi su kulminirali fašizam i nacizam, čija meta je uglavnom bio jevrejski narod, a što se prenijelo i u Bosnu i Hercegovinu.

Bohoreta je tada prolazila težak period, naročito nakon što joj je suprug zbog psihičkog oboljenja bio smješten u psihijatrijsku ustanovu, kada je ostala sama s dvoje male djece. Uprkos takvim uvjetima, Laura je nastavila svoje kulturno i socijalno djelovanje nesmanjenim intenzitetom.

To je bio i njen najplodniji književni period, kada objavljuje više pripovijetki u časopisima „Jevrejski život“ i „Jevrejski glas“:

Madres“ (Majke), „Morena“, „Linda-Rikordo de Orijente“ (Linda – uspomene s Orijenta), „Poe esto akea vieža no se kižo morir“ (Zbog toga ova starica nije željela umrijeti), „Dulse de rosas“ (Slatko od ruža), te piše sedam drama: „Bilo nekad“, „Strpljenje para vrijedi“, „Prošla vremena“, „Moje oči“, „Svekrva ni od blata dobra“, „Esterka“ i „Bratstvo maćeha“. U svim pripovijetkama i dramama provlači se tema o položaju žena i potrebi njihovog aktivnijeg uključivanja u razne društvene sfere. Pisala je i pjesme, ali ne u tolikom obimu kao prozu.

SESTRE BUNTOVNICE

Laurin otac, 1911. godine, otvorio je salon za šešire i cvijeće „Chic Parisien“, koji se nalazio prekoputa hotela „Evropa“, a u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka. Kao i Laura, njene četiri sestre, Klara, Blanka, Nina i Rifka, bile su posebne i živjele ispred svoga vremena, ne obraćajući pažnju na mišljenje čaršije, niti mareći za tradicionalne vjerske i društvene stege.

Nina, Klara i Blanka udale su se za „inovjerce“, ljude nežidovske vjere, što je u to vrijeme bilo nedopustivo. Klara je napustila rodni grad nakon udaje i nije se više nikad vratila. Blanka se tek nakon 14 godina zabavljanja udala i preselila u Beograd, a Nina je ostala u Sarajevu i vodila porodični modni salon. Rifka, najmlađa od sestara, postala je balerina u Narodnom pozorištu u Beogradu i voljela je oženjenog čovjeka.

Bohoretin brat Isak, čiji je nadimak bio Atleta, zbog atletske građe, prije Drugog svjetskog rata živio je u Zagrebu, radeći kao novinar, uspio je preživjeti rat krijući se, ali je ubrzo nakon oslobođenja preminuo od srčanog udara. Drugi brat i najmlađe dijete u porodici Levi, Elijas, proveo je rat u zarobljeništvu i zatim otišao u Izrael.

SINOVI UBIJENI NA PUTU ZA LOGOR

U julu 1941. godine Bohoretini sinovi deportirani su zajedno sa 4.000 sarajevskih Jevreja u logore. Njih dvojica ubijena su na putu za Jasenovac, što njihova majka nikad nije saznala.

Nakon što su joj sinovi odvedeni u logor Laura se razboljela. Ostalo je zapisano da je umrla u Sarajevu 12. juna 1942., u 52. godini, u Bolnici sestara milosrdnica. Međutim, ta bolnica, prema pričama, sjećanjima i svjedočanstvima časnih sestara milosrdnica koje još žive i rade u Sarajevu, nije postojala zasebno, nego su u dijelu današnjeg Unverzitetskog kliničkog centra Sarajevo, u staroj zgradi Ortopedije, živjele sestre milosrdnice, koje su, vjerovatno, Lauru tu krile, gdje je ona i umrla.

Danas se ne zna ni za grob ove velike žene, književnice, pjesnikinje, prevoditeljice, scenaristice i prosvjetiteljice, koja je bila veoma značajna za kulturu i historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Poznato je samo da je tajno sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu, ali ne postoji nadgrobna ploča s njenim imenom, pa se pretpostavlja da je pokopana pod nekim drugim imenom.

 Balada o Bohoreti

 

Kuić: Kćerka Laurine sestre Blanke

 

Gordana Kuić, kćerka Laurine sestre Blanke, poznata je beogradska književnica, autorica osam romana i dviju knjiga pripovijetki, među kojima bestselera prevedenog na devet jezika „Miris kiše na Balkanu“, prema kojem je snimljena i serija u režiji Ljubiše Samardžića. U svojim romanima i pripovijetkama Gordana uglavnom piše o svojoj porodici, odnosno o sefardskim porodicama koje su došle u Bosnu i Hercegovinu krajem 16. vijeka. O životu i djelu svoje tetke Laure napisala je „Baladu o Bohoreti“.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti