Guzelj Jahina ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Debitantski roman „Zulejha otvara oči“, temeljen na iskustvu njene bake, postigao je veliki uspjeh i osvojio važne književne nagrade, a preveden je na više od trideset jezika.
„Ešalon za Samarkand“ njen je novi roman koji prati akciju evakuacije pet stotina djece u bivšem Sovjetskom Savezu 1923. godine i njihov put od Kazanja prema Samarkandu dug šest sedmica i hiljade pređenih kilometara. Zapovjednik ešalona je mladi komandant Dejev, blagog karaktera, a akciju nadgleda komesarka Bijela, snažna žena, karakterna suprotnost Dejevu.
„Ešalon za Samarkand“ pustolovni je roman smješten u jedan od najvažnijih perioda sovjetske historije. Protagonisti romana na svakom koraku susreću se sa smrću koja se pojavljuje u obliku gladi ili bolesti koje napadaju nemoćnu djecu.
Ekskluzivno prenosimo odlomke romana „Ešalon za Samarkand“, autorice Guzelj Jahine (I)
Nije bilo vremena za razmišljanje
Četiri hiljade vrsta – tačno toliko je predstojalo da prođe sanitarni voz Kazanjske željeznice do Turkestana. Ali, samog voza još nije bilo – naredba o njegovom formiranju potpisana je jučer, 9. oktobra 1923. godine. A putnika nije bilo – trebali su biti sakupljeni po dječijim domovima i prijemnim centrima: djevojčice i dječaci, od dvije do dvanaest godina, oni najslabiji, iscrpljeni glađu. Ali, mladi komandir ešalona već je bio tu: vojnik Dejev. Upravo postavljen.
“Djeca”, rekao mu je zapovjednik Transportnog odjeljenja Čajanov umjesto pozdrava. “Pet stotina. Odvesti ih iz Kazanja u Samarkand. Ovlaštenje i upute dobit ćeš od sekretara.”
Tokom godina u transportu, Dejev je pratio sve što se moglo kretati tračnicama – od rekviriranog žita i stoke do kitovog ulja u cisternama, koje je prijateljska Norveška poslala izgladnjelom Povolžju. Ali, još nije bilo djece.
„Kada ćemo krenuti?”
“Trebalo bi sutra. Prikupi djecu – i leti, Dejev, leti kao ptica! Djeca ne vole duga putovanja, uskoro ćeš to i sam shvatiti.”
To je bio cijeli razgovor – dvije-tri minute, ne više. Samo je nejasno šta je značilo to neobično “i sam ćeš shvatiti”? Ali, nije bilo vremena za razmišljanje. Duga razmišljanja su za stare ljude, oni imaju mnogo vremena.
Najprije je otišao u upravu stanice. Obećali su pripremiti, i jesu, samo jedan vagon, nekadašnji prvi razred, nekada plemenito-plave, a sada blijedo-sive boje, s tapiserijom, mjestimice poderanim presvlakama, gotovo cijelim ogledalima i prostranim zajedničkim holom, gdje se po želji mogao igrati i valcer. Nekad je postojala putna biblioteka, pa čak je bio postavljen i veliki klavir, ali sada je tu bila izgrebana kada od lijevanog željeza (očito je bila dovučena iz Odjeljenja za pranje i tu zaboravljena). Izgledala je smiješno, okružena praznim policama s knjigama i pocrnjelim kandelabrima. Dejev se namrštio, ali je primio vagon. Naredio je da se otrgnu tapiserije, sruše kandelabri. U kupe je, umjesto elegantnih mreža za prtljagu, dodao drugi i treći nivo kreveta. I ostavio kadu. Pokušao je zatražiti i peć od lijevanog željeza, tako da bi djeca imala gdje zagrijati vodu za pranje, ali je bio nazvan buržujem i odgodio ideju opskrbe toplom vodom za kasnije.
(Oprema teksta je redakcijska)
Izdavač: Buybook 2021, Urednica: Ena Hasečić; Prevoditelj: Žarko Milenić; Biblioteka exsssr
(M. K.)