Sebnem Isiguzel rođena je 1973. u Yalovi u Turskoj. Studirala je antropologiju na Univerzitetu u Istanbulu. Za prvu knjigu „Iza brda se valja“ (Hanene Ay Dogacak), objavljenu 1993. godine, dobila je nagradu „Yunus Nadi“. Nakon toga objavila je nekoliko romana, zbirki kratkih priča i eseja. Roman „Konak suza“ objavljen je 2016. godine i na našim prostorima prethodnih mjeseci obarao rekorde čitanosti. „Venera“ je njen roman čiji prijevod je u Izdavačku kuću „Buybook“ stigao prošloga mjeseca, predstavljen je na Međunarodnom festivalu knjige „Bookstanu“, a odlomke ekskluzivno prenosi magazin „Azra“.
Nakon što je ekskluzivno govorila za naš magazin početkom ove godine, turska spisateljica, koja živi i radi u Istanbulu, i ovoga puta dala je intervju „Azri“, tokom posjete sarajevskom „Bookstanu“. „Venera“, podsjetimo, počinje rođenjem glavne junakinje na brodu između istoka i zapada, na Bosforu 1908. godine. Ona će u jednom trenutku života zaključiti da je najveća čovjekova zagonetka on sam, a samozatajni otac, razigrana tetka Šekina i hrabri Nergis likovi su čije sudbine pred čitaocima ostaju obavijene velom tajni sve do samog kraja romana, čija radnja seže unazad, sve do 1589. godine. I ovaj roman iz pera autorice uspješnice „Konak suza“ u pozadini je protkan historijskim događajima u kojima pratimo nezaboravne priče o porodičnim vezama, nesretnim sudbinama pojedinaca koji neprestano tragaju za srećom i ljubavi.
Šta Vas je inspiriralo da napišete „Veneru“ i zašto ste je smjestili u različite periode – od 1894. do 1589. godine?
– Željela sam pripovijedati o nečemu što se odvija između istoka i zapada. U početku me je inspirirala priča o mojoj porodici. Moja porodica je albanskog porijekla i došla je u Istanbul 1894. godine. Bračne svađe pradjeda i prabake mog oca prepričavane su u porodici poput bajke. Prvi put me je inspirirala stvarnost, vlastita priča, ali to nije bilo dovoljno da napišem roman. Ukoliko nemate mašte, stvarnost vas neće nikamo odvesti. Mašta i fikcija su, prema mom mišljenju, krila za pisca. Tačno je da je moj djed došao na svijet u jednom čamcu, usred Bosfora. Uvijek bih se sjetila toga kada bi se govorilo o tome kako je ostao između istoka i zapada. Moj djed koji je došao na svijet između istoka i zapada nije bio čudovište. Umjesto njega, učinila sam da junakinja mog romana tako dođe na svijet. Bilo je potrebno da pokažem spisateljsku vještinu, kako bih se odvojila od pripovijesti o vlastitoj porodici. Zbog toga sam se kretala u tako širokom vremenskom intervalu. Tako sam željela iskazati svoje umijeće pisanja romana. Kako bi to zaista postala bajka, roman sam prenijela u 1589. godinu. Tako sam, uz pomoć svog lika iz romana koji se ne može zasititi življenja pozdravila Orlanda Virginie Woolf, koju veoma volim. Jedinstvene pripovijesti žena iz moje porodice utjecale su na to da postanem spisateljica. Ne zna se gdje je grob prabake moga oca. Ali, kad se već ne zna za njen grob, željela sam da na ovom svijetu postoji barem roman posvećen njoj. Željela sam da nastane roman koji će govoriti o snažnim ženama poput nje. Zapravo napisala sam „Veneru“, ep koji nosi orijentalne note, zbog žena iz moje porodice koje više nisu među nama. Željela sam da to bude poklon ženama iz moje porodice kao i svim ženama koje su selidbe, ratovi i druge nedaće rasule po svijetu.
Zašto roman nosi naziv „Venera“?
– To što sam namjeravala govoriti o ženama inspiriralo me je da odaberem ime „Venera“. „Venera“ je općepoznat pojam koji simbolizira ženu i njenu ljepotu. Zapravo, koristiti općepoznati simbol može biti problem. Ali, mislim da je to bila kruna moga romana. Osim toga, na jednom mjestu u romanu govorim kako Venera pokazuje put onima koji su se izgubili, zaljubljenim, nesretnim, cijelom svijetu. Zapravo ovdje sam saglasna s riječima moje junakinje „Ona je naša vodilja, naše drugo sunce, ženstvenost, užitak“. Tako su upotpunjena osjećanja koja nosi roman.
U jednom od prethodnih razgovora spomenuli ste mi da Vam je ovo omiljeni roman – zbog čega?
– Možda zato što sam ga pisala iz sveg srca. Mislim da je „Venera“ jedno od mojih čuda koja sam stvorila pišući za stolom. Napisala sam „Veneru“ s velikim užitkom i zanosom. Prvi put se dogodilo da me je duboko potreslo ono što je proživjela moja junakinja. Poglavlje koje govori o doživljajima junakinje i njeno dvoje djece je poput tužbalice zbog patnji koje žene moraju podnositi. Ne bi me toliko potreslo ni da sam sama sve to doživjela. Zbog toga ovaj roman ima posebno mjesto u mom srcu.
U romanu je posebno interesantan i važan „Manifest za djevojke“. Koliko je to zanimljivo za ženu danas i koliko modernih žena živi u skladu s njim? Koliko su se žene u Turskoj uspjele udaljiti od patrijarhata?
– Mnogima se dopao „Manifest za djevojke“. Žene su ga ispisivale po istanbulskim ulicama. Ispisivan je po putevima. Na ženskim protestima našao se na transparentima, postao je slogan. Podijelio ga je rekordan broj ljudi na društvenim mrežama. Prvi put je odlomak iz romana dobio sudbinu izvan romana. Taj manifest je postao popularan kao zasebna knjiga. Žene u Turskoj su u veoma teškoj situaciji. U porastu je broj zlostavljanih i ubijenih žena od muškaraca. Što je još gore, sudovi štite optužene muškarce. Trenutno vodimo rat u kojem se ubijaju samo žene. Uprkos tome, u Turskoj postoji vrlo snažan ženski pokret. Mi, feministkinje, hrabro iznosimo svoje stavove. Opet su žene te koje se bore za prava žena koje su žrtve muškog nasilja. U Tursku će dobrotu i ljepotu donijeti upravo žene.
Lik Šekine u romanu je veoma interesantan. Zašto ste je prikazali kao toliko slobodnu ženu koja čak konzumira drogu? Koliko je društvo tada, a i sada, osuđivalo žene poput Šekine koje žive slobodno?
– I ja veoma volim Šekinu. Ali, konzervativna i represivna društva ne vole slobodne žene poput Šekine. Prvom prilikom će žrtvovati takve žene. Ipak, nemojmo zaboraviti da su one koje se bore protiv tog pritiska upravo snažne žene poput Šekine. Društveni pritisak žene zatvara u kuće i uskraćuje im njihova prava. Vlast ne voli žene poput Šekine. Ali budite sigurni da je Turska puna žena koje se, poput mojih junakinja, bune i ne posustaju. Upravo jer je Šekina opstala zahvaljujući ženama i njihovoj podršci danas možete čitati ovakav roman jedne turske spisateljice. I danas postoje Šekine koje su primorane da žive neprestano se boreći za svoja prava.
U savremenoj književnosti, kako u zapadnoj tako i u istočnoj, ne susreće se često motiv kastracije muškaraca koji su služili haremu. Kako ste odlučili da pišete o tome?
– Oduvijek me zanimala historija, a posebno 14. i 15. stoljeće. Haremu se uvijek pristupalao orijentalistički. Niko nije govorio o ljudskim osjećanjima. Nikada nije prikazana emotivna dimenzija takvih zbivanja, jer je harem oduvijek bio zatvorena kutija. Strašno je biti kastriran. Dok sam kroz lik Nergisa opisivala ropstvo, kastraciju i svijet harema, bila sam duboko potresena. U današnjem svijetu postoje stvari koje su pandan tadašnjem ropstvu i kastraciji. S takvom historijom poklapa se strašno lice kapitalizma i patnje pojedinaca u društvu koje ne poznaje slobodu seksualne orijentacije. Do danas nisam naišla na neki tekst koji opisuje osjećanja tokom i nakon kastracije. Željela sam zabilježiti patnju onih koji su primorani živjeti s tim.
Koju poruku ste željeli prenijeti čitateljima ovog romana?
– Ja sam samo, iz sveg srca, željela pisati i pričati. Željela sam da moj roman bude čitan s istim žarom s kojim sam ga ja pisala. Željela sam napisati roman koji će dotaći dušu, jer se i sama tako prisjećam svih onih knjiga koje volim.
Razgovarala: Ena Hasečić / Intervju je realiziran uz saradnju s izdavačkom kućom „Buybook“, koja je objavila romane „Konak suza“ i „Venera“ / Alena Ćatović