Otišao je s pjesmom na usnama, čuvenom „Eminom“, na svom posljednjem koncertu u Plavu, u pedeset devetoj godini. Uporedo s pjevačkom karijerom završio je studij medicine, stekavši zvanje doktora – specijaliste neuropsihijatra. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH
Sinoć, kad se vraćah
iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče
staroga imama…
Stihovi Šantićeve „Emine“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog maestralne vokalne izvedbe jednog od najsenzibilnijih interpretatora sevdalinki Himze Polovine. Bio je bosanskohercegovački sakupljač i vrsni izvođač sevdalinki, tekstopisac, kompozitor, pjesnik i ljekar. Među kolegama sevdalijama isticao se, osim senzibilitetom, rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa.
Himzo pripada plejadi najistaknutijih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjevača sevdalinki svih vremena, a svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio je poseban pečat u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi.
Uporedo s pjevačkom karijerom završio je studij medicine, stekavši zvanje doktora – specijaliste neuropsihijatra. Objavio je brojne naučne medicinske radove u stručnim publikacijama. Radio je kao ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Pacijentima nije prilazio samo kao ljekar, nego kao prijatelj, sin, roditelj, zabavljač, uspješno primjenjujući metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH.
Svirao violinu
Rođen je u Mostaru 11. marta 1927. godine, tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, “Hasanagin sevdah”,”Gonđe ružo u zelenom sadu”, “Laku noć”…), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije.
Himzo je talent za muziku naslijedio od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja, naročito Sevdu Katicu, koja je na vijest o Emininoj smrti otpjevala stihove: “Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet’ neće”. Te stihove Himzo je dodao kao posljednju strofu Šantićeve „Emine“.
– Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas. Savjetovao nas je da se uključimo u Muslimansko kulturno-umjetničko društvo „Itihad“ – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.
Poslušavši savjet svoga oca, Himzo se učlanio u dramsku sekciji MKD “Itihad”, a uoči Drugog svjetskog rata pohađao je časove sviranja na violini kod profesora i maestra violine češkog porijekla Karla Malačeka.
Godine 1947., Himzo se učlanio u folklorni ansambl RKUD-a “Abrašević” u Mostaru, a 1950., kada upisuje Medicinski fakultet u Sarajevu, postaje član sarajevskog AKUD-a “Slobodan Princip Seljo“. U rad kulturno-umjetničkih društava nije se uključivao samo zbog ljubavi prema igri i pjesmi, nego je volio i bogatstvo naših narodnih nošnji, koje je često i kasnije koristio u svojim nastupima.
Opjevao gotovo sve bh. gradove
Na nagovor prijatelja, 1953. godine Himzo se prijavljuje na audiciju za pjevače Radio Sarajeva i od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu pjesmu, pjevajući je širom svijeta.
Doajeni sevdaha: Nada Mamula, Safet Isović, Ksenija Cicvarić i Himzo Polovina
– Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom ‘geologijom’ ili takvom ‘anatomijom’, pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba “donijeti” – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.
Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao gotovo o svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni – Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića…
Himzine ploče i kasete prodavane su u milionskim tiražima, a vrlo rado se odazivao i nastupao na humanitarnim koncertima, po bolnicama, domovima penzionera, domovima za napuštenu djecu… Bio je i srcem i svojim ljekarskim pozivom veliki humanist.
Himzo s legendarnom crnogorskom pjevačicom sevdalinki Ksenijom Cicvarić
Nezamisliv je akšamluk bez Himze
Polovina je bio oženjen Fikretom Medošević, s kojom je dobio kćerku Rubinu i sina Edmira. Fikreta je bila po struci ekonomistica i radila je u Zavodu za planiranje pri Izvršnom vijeću BiH, a preminula je u 83. godini, o oktobru 2018. Ponosila se svojim suprugom i njegovim djelom.
– Bilo mi je veoma drago kad sam pročitala kako je književnik Dževad Karahasan izjavio da ne može zamisliti akšamluk bez Himze. Meni ta izjava mnogo govori, a vjerovatno i onima koji znaju šta je pravi akšamluk. Himzo je volio muziku, sve, od seljačkih gangi do Chopina, a posebno je volio onu narodnu, izvornu muziku svih naroda svijeta. Osim muzike, volio je i svoju struku, medicinu i bio je vrlo uspješan kao neuropsihijatar. Imao je mnogo naučnih radova, koji su skoro uvijek bili protkani muzikom – govorila je Fikreta.
Fikreta Polovina, Himzina supruga
Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.
Oživio je tada zaboravljene sevdalinke, među kojima: “Čudna jada od Mostara grada”, “Vino piju age Sarajlije”, “Oj, devojko, džidžo moja”, “Stade se cvijeće rosom kititi”, “Mila majko, šalji me na vodu”, “Na prijestolju sjedi sultan”, “Ja zagrizoh šareniku jabuku”, “Oj, devojko Anadolko”, “Magla pala od pola Saraj’va”, “Okladi se momče i devojče”, “Omere, prvo gledanje”, “Ali-paša na Hercegovini”, “Nema ljepše cure od malene Đule”, “Prošetala Suljagina Fata”, “Čije je ono djevojče”, “Tamburalo momče u tamburu”…
Nakon svog posljednjeg koncerta preminuo je u Plavu (Crna Gora), 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara.
Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.
Tekst prenesen iz aktuelnog printanog izdanja magazina “Azra”