Prije dvije godine napustila nas je najangažiranija bh. intelektualka, usamljena u svom nepotkupljivom javnom kritiziranju svega što u našem društvu nije štimalo kako treba. Bila je urednica najstarijeg i najuglednijeg časopisa za umjetnost, kulturu, nauku i društvena zbivanja „Odjek“. Iako je zbog iznenadne bolesti završila u invalidskim kolicima, nije se predavala, borila se s bolešću i uporedo radila
I danas, u 21. vijeku, malo je hrabrih ljudi, a pogotovo žena koje se usude javno, direktno i jasno iznositi stavove suprotstavljene aktuelnoj političkoj, kulturnoj i publicističkoj sceni uopće u svijetu, a kamoli u Bosni i Hercegovini. Jedna od njih nesumnjivo je bila Nermina Kurspahić, originalna, autentična i najangažiranija bosanskohercegovačka intelektualka novijeg doba, usamljena u svom nepotkupljivom javnom kritiziranju svega što u našem društvu nije štimalo kako treba.
Nermina je rođena u Sarajevu, 3. juna 1956. godine, koje je u njenom srcu i djelima imalo posebno mjesto, u kojem je provela rat 1992.-1995., ispisujući hroniku života u opsjednutom gradu i bilježeći ponašanja ljudi koji su zadnjim atomima snage preživljavali u neljudskim uslovima i civilizacijskom mraku.
Sve vrijeme rata Nermina je bila urednica najstarijeg i najuglednijeg časopisa za umjetnost, kulturu, nauku i društvena zbivanja „Odjek“, održavajući u životu kulturu i duh svoga Sarajeva i BiH. U jednom od brojnih intervjua bh. medijima nakon rata, izjavila je da stalno evocira uspomene na ratno vrijeme i ljude koji su tada bili u Sarajevu, te da se u cijeloj našoj državi tada dešavalo nešto nevjerovatno:
– Bosna je bila pozornica velikih stvari, a to su nam priznali i gosti, često veliki i značajni intelektualci koji su zbog tog razloga dolazili ovamo. Zašto je to bilo tako, može da se tumači na različite načine; sociolozi su govorili da krizna vremena polučuju potrebu ljudi za većim duhovnim sadržajima, da se rađa istančaniji osjećaj za umjetnost i kulturu. U vrijeme rata bili su ovdje vrhunski umjetnici i intelektualci poput Edgara Morina, bila sam u prepisci s mnogima poput Baudrillarda i Jacquesa Derridea, koji su nam davali veliku podršku. Svi su u Sarajevo gledali kao na mjesto stvaranja novog poretka – kazala je Nermina.
Završila u invalidskim kolicima
U rodnom Sarajevu Nermina je diplomirala na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za komparativnu književnost, teatrologiju i scensku umjetnost, 1980. godine. Uporedo je na istom fakultetu studirala arapski i engleski jezik i književnost, a postdiplomski studij iz teorije književnosti pohađala je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Već tokom studija pisala je tekstove koji su objavljivani u časopisima širom bivše Jugoslavije.
U ratu je obnovila časopis „Odjek“, koji je uređivala do kraja svog života. Iako je zbog iznenadne bolesti završila u invalidskim kolicima, nije se predavala, borila se s bolešću i uporedo radila, prateći i dalje kulturna i likovna dešavanja u svom gradu, te pišući eseje i kritike o njima.
Objavila je mnoga književna djela i publikacije, među kojima: „Iščezavanje plavih jahača“, roman za koji je dobila SOROŠ-evu nagradu, potom „Sarajevski ratni pogledi“, „Ciglik“, Hijatus“, „ Kisele kiše i druge drame“, „All on board: drama u dva čina“, za koju je dobila Prvu nagradu „Alija Isaković“ BZK „Preporod“ za najbolji originalni dramski tekst.
Nerminini tekstovi objavljivani su u brojnim časopisima: “Maske” iz Ljubljane, “Scena” iz Novog Sada, “Ladus” iz Beograda, “Oko” iz Zagreba, “Borba”, “Oslobođenje”, “Književne novine”, “Lica”, a također u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i Meksiku.
Dobitnica je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva 2005. godine, a bila je članica P.E.N. Centra BiH i Društva pisaca BiH, te angažirana u Međunarodnoj asocijaciji likovnih kritičara AIC.
Boljeli je primitivizmi
O čemu god pisala ili govorila, kritizirala, od ratne zbilje, politike, teatra i književnosti, Nermina je to činila argumentirano, britkog jezika i autentično, izvan raznih struja i klanova. Svaki svoj tekst lično je proživjela i preživjela, prkoseći svemu s čim nije bila saglasna, a na kraju i bolesti s kojom je dostojanstveno živjela dvije trećine svoga života. Nije bolest bila jedino što je boljelo Nerminu, kako je često sama naglašavala, boljeli su je kulturni, umjetnički i društveni primitivizmi, licemjerje, šarlatanstvo i malograđanska uskogrudost, koji su nakon rata sve više prevladavali u bosanskohercegovačkom društvu. Glasno je izgovarala ono o čemu su mnogi šutjeli, bunila se protiv odlaska mladih ljudi iz BiH, navodeći prave uzroke tome, pokušavajući da osvijesti od ograničenosti i ljude i državu.
– Mnogo mladih ljudi je otišlo iz Bosne; kad govorimo o Bosni, nažalost, svodimo se na Federaciju. Ona je postala jedno gotovo omeđeno područje gdje funkcioniraju samo neki ljudi, došlo je do zasićenosti istih ideja, ideje se ne razmjenjuju, nema više putovanja, stranci nam sve rjeđe dolaze iz raznih razloga, a tu je i hronični nedostatak novca… – govorila je Nermina.
I ne samo u posljednjem ratu i nakon njega, Nermina je bila prva i jedina javna osoba koja je godinu prije rata u Bosni i Hercegovini detektirala buduća dešavanja kroz kritičku, književnu i psihološku analizu literarnog opusa najbrutalnijeg ratnog zločinca naših prostora Radovana Karadžića. U nekoliko svojih tekstova odgovarala je i na političke laži svojih bivših profesora s Filozofskog fakulteta, poput Nikole Koljevića i drugih.
– Veoma sam emocionalna, i uz to dugo pamtim, da ne kažem zlopamtim. Za one koji su i prije i u toku i poslije pokušaja naših uništenja djelovali u skladu s osnovnim etičkim i estetskim načelima, a koja i ja uvažavam, ne samo da imam interesa nego i simpatija. Dakle, i dalje me zanima šta rade i govore Filip David, Mirko Kovač, Bogdan Bogdanović… A ignoriram, ako ne i više, ono što rade oni koji su se raširili na gotovo pola prostora BiH, kao i njihovi prekodrinski sufleri. I politički i umjetnički – izjavila je svojevremeno Nermina.
Kurspahić je nakon teške bolesti preminula u 64. godini, 29. augusta 2019., a sahranjena je na sarajevskom groblju „Vlakovo“.