Priča mi nekidan jedan veoma cijenjeni sarajevski doktor kako se prije nekoliko godina „lijepo“ proveo u Stambolu na Bosforu. Od prave ugode i veselice ispade „bolan paša leži“.
Šta se to dogodilo ovom sarajevskom hećimu pa se od onoga koji liječi pretvorio u onoga koga se liječi, priča sama kazuje.
On je u za muškarca kažu najboljim godinama, oko 45-e, nakon jednog propalog braka iz kojeg ima dvoje djece i jedne duge vanbračne zajednice bez djece, iziš’o s odlukom: Nikad više brak ni s papirom ni bez papira. I lijepo se privikav’o na samački život koji je uključivao red pacijentica u ordinaciji u Domu zdravlja i red pacijentica u kućnoj posjeti. Pazio je na njih k’o rod rođeni. Što je izlazilo iz njegove prakse, ulazilo je u praksu kod jarana mu.
I sve je to tako bilo dok mu jedna pacijentica nije skuhala hapicu i šef mu jaran nije onako finoooo predložio da odahne: Nemoj da te vidim ni u Domu (zdravlja) ni u Rodu svomu – štoćereć, njegovoj privatnoj poliklinici. Izgubi se na godinu dok se ovaj skandal ne zaboravi!
A pretpostavljate: Ona je htjela, on joj je dao. Drugi put je htjela, on joj nije dao. K’o u onoj Mićinoj vatrenopoljupskoj: Bugi je htjela ja Bugi joj dam. I Bugi kaže to je prava stvar!
Eh ta ga je prava stvar koštala zdravlja i živaca.
Iako je u svemu vidio priliku da nastavi s zabavom. Zaradilo se dobro i solarno i ispod hastala, pa je rek’o sebi: odoh ja malo proputovat’ svijetom – malo seminari – malo razonoda.
Prvo se zaputio u Istanbul. Tamo sad leti svak živ iz Bosne koji bi ja l’ da dadne nogama pedale ja l’ da zaradi. Ispade da Sunce ne samo da dolazi iz tog pravca nego za nas naivne i izlazi.
E u zemlji izlazećeg sunca i njega je sunce ogrijalo. Raskomotio se i ćeifio u najboljim hotelima i restoranima i usredsredio se na dobru tursku piletinu. Pa ne zove se džaba piletina na ovim zapadnjačkim jezicima po Turskoj!
Ubrzo je uš’o u njihovo visoko društvo i tu upozn’o nju – sredovječnu biznismenku usidjelicu koja je pokupovala hipten stanova i nagradila se vila od Stambola do Londona. Njegovih godina, a nije se udavala, pit’o je zašto, a ona rekla nije imala kad. Koga je ona htjela, nije je htio čekat’, a ko je nju želio, ona nije osjetila hemiju.
E među njima se rodila hemijica. I on je bio njen dok si rek’o: Hošgeldun!
Priča mi: – Ne znam kako i ne znam kad prije, ali me žena potpuno uzela pod svoje. Naučila da kupuje sve pa je i mene u robu svrstala. Ništa ispočetka nisam skont’o. Sav sam se zanio od nakog uzbuđenja, luksuza i rahatluka. Sve bi fino dok ne shvatih da sam k’o ptica u zlatnom kafezu.
Žena ga vodala u neke klubove samo za truhle bogatune. Kaže, k’o u filmovima. Ona uđe, sve se zatvori i mi večeramo sami. Nema tu plaćanja. Ona zakupila svoje mjesto na godišnjem nivou i faktura je unaprijed plaćena došla ona ne došla.
– Vodala me k’o cuku. Gdje god idemo, za nama njeni posilni. Ja, da ti pravo kažem, u neko doba izgubio želju. Splasn’o u mozgu, splasn’o mi i Bugi. Tretirala me k’o njeno vlasništvo. Jednom ona pozvala nake jaranice da me pokazuje k’o na stočnoj pijaci. Da me te dijamantne beštije ošajcuju i izreknu svoj prijeki sud. Samo što joj je jedna od njih rekla kako sam zgodan, u roku od deset minuta ona više nije sjedila s nama. Ljubazno ju je posluga ispratila vani!
„S njom sam vidio da svačiji ponos puca pred izazovom punog budželara. I sam se umalo nisam poklonio i pokondirio. Po obrazu mi je gazila“ – nastavlja doktor svoju epopeju.
– Jednom mi je kasno navečer pao šećer nakon dugih igrica s ovom pomamljenom bogatašicom. Samo što sam joj to rek’o, a ona izda naredbu: Spremaj se. Ja se obučem i pričekam je u dvorani s ogledalima njene palače. Ukazala se s bodigardom i uletjesmo u njen crveni rols rojs – nakav unikat – limitirana edicija, i odvede nas u neku delikatesnu radnju koja je otvorena samo radi nas. Izgubio sam se od izbora. Trp’o sam u sebe sve što mi se na oko svidjelo. Kad je plaćala bacio sam oko na račun – jebote, pojeo sam 650 eura u turskim lirama!!!
Sve se to čini k’o gotiva. Ali, ne ide meni da sam donji.
– Pa nisam žigolo, majkamustara!
Dušila me, kočila, uredovala, sputavala i bila pravo posesivna. A što je najgore, nisam se ja u njenom domu nimalo izležav’o. Liječio sam i kuntu i pantu. I roditelje joj iznemogle starce i sestru koja je hipohonder klasični i nju koju je safat’o klimaks… Pride mi se i njeni zaposlenici na vrat natovarili. A film mi je puk’o kad me počela filovat’ nakom novom religijom. Te Babilon, u kružnici naka piramida, šestica na sve strane… ma šejtanluk čisti! E, rekoh sebi – nećeš vještice, nećeš.
I šta bi? – pitam ga. – Čuj, šta bi – pa pobjeg’o, eto šta bi. Ona na neki biznis forum, a ja na Ataturka i nazad u Šeher. Ostavio sam joj pismo oprošćenja, prijatno i doviđenja.
Do sada, a prošlo je od toga i dvije godine, saljevene su mu četiri strave, urađene dvije hidžame, bio je kod bioenergetičara da mu izvuče lošu a ubaci dobru energiju.
Svi mu jarani kažu: Kol’ko si glup za žene dobro si proš’o! Mogla te je – žikkkk!!!!
Indira Kučuk-Sorguč