Iako već 26 godina nije s nama, njene pjesme su itekako žive, uglavnom ih je posvetila rodnoj Banjoj Luci, a zbirku pjesama ‘Kad si bila mala’ svojoj kćerki Aidi. Čuveni jugoslavenski kompozitor Julio Marić, komponirajući Nasihinu pjesmu ‘Lete, lete laste’, promijenio je stih ‘Idica raste’ u ‘Gigica raste’, a na Nasihin upit zašto je to uradio, odgovorio je: ‘Šta ima veze, tvoja kćerka (Idica) je već velika, a moja (Gigica) je još mala’
Kad nam dođeš u grad od lišća
da budeš najdraži gost,
vidjećeš kako obale travne
na ruci drže most
Ovi stihovi pjesme „Vezeni most“, uklesani u spomen-ploču, dočekat će vas pri ulasku u rodnu kuću pjesnikinje cvijeća, trave i rijeka Nasihe Kapidžić-Hadžić, koja se nalazi u jednoj od najljepših banjalučkih aleja u naselju Obilićevo, „gradu od lišća“ pored Vrbasa. Godine 2006., ova kuća, izgrađena krajem 18. ili početkom 19. vijeka, a koju je Nasihin otac kupio 1920. godine od Muhamed-bega Kulenovića, proglašena je nacionalnim spomenikom. Svake godine, u julu, u Nasihinoj rodnoj kući i bašti, u sklopu manifestacije „Dani banjalučke dijaspore“, održavaju se književni susreti „Vezeni mostovi“, nazvani po jednoj od njenih najljepših pjesama.
Uz stihove najveće bosanskohercegovačke spisateljice dječije poezije, proze i drame Nasihe Kapidžić-Hadžić smo odrastali, divili se blagosti, ljepoti i šarenilu koje su dočaravali, budeći u nama najljepša dječija maštanja i snove. Imala je veliki dar da ispiše čaroliju od dječijih želja i nadanja, igrajući se i uživajući u nizanju stihova u kojima i danas uživaju najmlađe generacije. Njena inspiracija, kako je često sama kazivala, bio je začuđeni dječiji pogled kada ugleda nešto novo.
Nasihina brilijantna djela objavljena su u mnogim bosanskohercegovačkim i inozemnim antologijama, zastupljena u čitankama, školskoj lektiri, prevođena na druge jezike, izvođena u pozorištu…
Život s knjigama
Pjesnikinja Kapidžić-Hadžić rođena je 1931. godine u Banjoj Luci, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesorica u Banjalučkoj gimnaziji, a potom kao urednica u Obrazovnom i Dječijem programu Radio Sarajeva, te urednica biblioteke “Lastavica” i drugih edicija za djecu i omladinu u Izdavačkoj kući “Veselin Masleša” u Sarajevu.
Objavila je, između ostalih, knjige “Maskenbal u šumi”, “Vezeni most”, “Skrivena priča”, “Kad si bila mala”, “Od tvog grada do mog grada”, „Glas djetinjstva“, „Liliput“…
Za svoje stvaralaštvo dobila je brojne nagrade, među kojima Dvadesetsedmojulsku nagradu, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Nagradu “Veselin Masleša” grada Banje Luke i dvije godišnje nagrade Izdavačke kuće “Svjetlost”.
Pjesma iz jednog daha
Ali-efendija Kapidžić, Nasihin otac, bio je viši vojni imam u vojsci Kraljevine Jugoslavije, te početkom Drugog svjetskog rata prvi potpisnik čuvene Rezolucije banjalučkih muslimana protiv progona Srba i Jevreja od vlasti NDH.
Nasiha je odrastala u brojnoj porodici, među desetero braće i sestara, a najmlađa sestra Sabiha – Beba, likovna umjetnica, živi i danas u njihovoj rodnoj kući u Banjoj Luci.
– Svi smo, od desetero djece, 20 unuka, 40 praunuka, uglavnom visokoobrazovani. Ima nas u cijelom svijetu, od Kine, Pakistana, Saudijske Arabije, Švedske, Njemačke, Italije… i svi smo se posvetili nauci. A to je sve zahvaljujući našem ocu koji je bio i svjetski i vjerski. Knjiga nam je bila najvažnija – kazala je Sabiha, dodajući da se Nasiha svojim talentom za pisanje izdvajala od malih nogu.
– Ona je od osnovne škole pisala, imala je urođeni talent, a nikad nije pjesmu dograđivala, iz jednog daha ju je pisala. U školi je uvijek dominirala, bila je jako duhovita, a profesori su je obožavali.
Lete, lete laste
Većinu svojih djela pjesnikinja Kapidžić-Hadžić, koja već 26 godina nije s nama, ali su njene pjesme itekako žive, posvetila je rodnoj Banjoj Luci, a zbirku “Kad si bila mala” svojoj kćerki Aidi, koja je, kako sama kaže, voljela izmišljati riječi i priče, a njena majka je to bilježila i pretočila u stihove.
– Kada sam shvatila da je njoj taj moj jezik bitan i zanimljiv, počela sam to raditi svjesno. Tu je, izgleda, bio izvor moje posvećenosti jeziku, što mi je kasnije postalo profesija – govori Aida Hadžić, magistrica lingvistike.
Čuveni jugoslavenski kompozitor Julio Marić, komponirajući Nasihinu pjesmu „Lete, lete laste“, promijenio je stih „Idica raste” u „Gigica raste“, a na Nasihin upit zašto je to uradio, odgovorio je: „Šta ima veze, tvoja kćerka (Idica) je već velika, a moja (Gigica) je još mala“.
Izdavačka kuća „Veselin Masleša“ svojevremeno je organizirala za djecu, čitatelje i autore nagrađenih radova posjete „Koloniji Lastavica“. Nagrada je bila sedam dana na moru uz druženje s piscima čije knjige je izdala biblioteka „Lastavica“.
– Mama je u „Koloniju“ išla kao urednica biblioteke i kao pisac-gost, a ja sam je pratila. Tako sam upoznala Branka Ćopića – mog idola, Miru Alečković, Desanku Maksimović, Daru Sekulić, Nedžatija Zekeriju… I u kući sam bila okružena najboljim dječijim knjigama, čitanju nije bilo kraja. Bilo je to divno i bezbrižno djetinjstvo ’70-ih, s mamom koja mi je bila najbolji prijatelj, podrška, uzor, inspiracija i izvor ljubavi, pokretač svega što ostaje bitno za život – sa sjetom se prisjeća Aida svoje majke.
Generacijski dar za pisanje
I Aidina kćerka Ema naslijedila je talent za pisanje. Doktorirala je psihologiju na Univerzitetu Yale u SAD-u, a njeno pisanje nailazi na velike pohvale i kritičara i čitatelja, bilo da piše esej iz književnosti ili naučni rad iz psihologije. Svoje nane Nasihe se ne sjeća, jer je imala dvije godine kada je ona umrla, ali njena majka Aida je Emu tokom odrastanja upoznala s naninim pjesmama.
– Imala sam osam ili devet godina kada sam „ozbiljno“ pokušavala da prevodim pjesme moje nane Nasihe na engleski. Meni su knjige bile draži poklon za rođendan od igračaka. Iako se na kraju nisam okrenula kreativnom pisanju, ova vještina mi je neizmjerno pomogla u svemu što radim. Gledam fotografije iz rata, gdje se ona igra sa mnom, hrani me, uspavljuje pored šporeta na drva sa sulunarom probijenim kroz plastičnu foliju na prozoru… Ponosna sam što sam je imala i volim da vjerujem da sam naslijedila njen talent za pisanje – kazuje Ema.
Nasiha Kapidžić-Hadžić je jedna od najznačajnijih spisateljica koje je naša zemlja ikad imala, što potvrđuju njena djela, a i činjenica da je odštampana poštanska marka s njenim likom. Opsadu Sarajeva tokom agresije ’92.-’95. i ratne nevolje dijelila je sa svojim sugrađanima, a pred sam kraj rata, usljed posljedica višegodišnjeg stresa i narušenog zdravlja, preselila je na bolji svijet 22. septembra 1995. godine.
CVJETNA GRANA
Cvjetna grana
pčelama hrana
i klackalica
za bezbroj ptica.
Ona je kut
gdje pauk ljut
upreda nit
u srebrn štit.
Ona je još
u vrtu broš,
vjetru lepeza
od finog veza,
oblak bjeline,
izvor svježine
i rosi stan
mirisan.
MOJA BAKA
Od dobrote sva se blista
k’o pjena maslačka laka,
moja baka.
Kad se digne more sivo
da polomi stijene stare,
cijele noći ona misli
na mornare.
Kad se smrkne nebo ljetnje
i grad sune iz oblaka,
ona tada krišom plače
zbog težaka.
A kad zima pređu raspe
po drveću, po žicama,
tad uzdahne tako tužno
za pticama.
Njenoj tuzi nema kraja,
a brigama nema broja;
od dobrote stvorena je
baka moja.